Mama, tata i Mija iznova sjede u uredu ravnateljice. Na istim onim stolicama s desne strane njezina stola. Sve je isto kao i zadnji put, samo što su sada i one tri stolice s lijeve strane zauzete. Na njima sjede Lea i njezini roditelji. Jedva da su se međusobno pozdravili. Iza ravnateljice danas sjede i profesorica Klarić, Mijina i Leina razrednica, te školska psihologinja, simpatična žena kovrčave crvene kose.Cruella je dlanove položila na stol i čeka.
Mija je na tren pogledala Leu. Kosu je skupila u rep. Odjevena je u jednostavnu bijelu majicu i traperice, a desna joj je nogavica zavrnuta skoro do koljena zbog – noge koja je u gipsu. Blijeda je. Mama i tata zaštitnički su je zagrlili. Ovo je definitivno bila druga Lea od one koju je Mija posljednji put vidjela na rođendanu. I od one s kojom je posljednji put razgovarala u nedjelju.
“Dakle”, Cruella je prekinula mučnu tišinu prešavši svojim laserskim pogledom s lijeve na desnu stranu, “ovdje smo kako bismo rasvijetlili okolnosti ovog događaja koji je potresao našu školu i uspješno priveli kraju proces mirenja.”
Tišina. Svi šutke čekaju nastavak priče.
“Da ne duljim nepotrebnim detaljima”, započela je razrednica i pritom se malo nakašljala, “naša učenica Lea Spinčić slomila je nogu, točnije gležanj...”
Rukom je pokazala na njezinu nogu u gipsu.
“Dakle, slomila je gležanj nakon što ju je druga naša učenica, Mija Perić, gurnula niz stepenice. Situacija je ozbiljna jer se radi o nanošenju teških fizičkih ozljeda, što će, kako su roditelji najavili, rezultirati prijavom protiv škole i obitelji Perić”, zaključila je razrednica. “No, prije toga, mislim da bi svima nama u ovoj prostoriji bilo korisno da saznamo što se točno i kako dogodilo. Dakle, Lea”, obratila joj se, “reci nam kako je...”
“Neće Lea ništa govoriti!” prekinuo ju je njezin tata. “Kao da joj nije dovoljno sve to što je prošla. Znate li vi koliko dugo neće moći ići u školu? Skoro mjesec dana!”
Ajme, kako će joj to teško pasti, pomislila je Mija.
“Stvari su jednostavne. Dok se moja kći spuštala stepenicama koje su bile skliske jer ih vaše čistačice nisu prebrisale na vrijeme, a to je itekako dobar povod za tužbu”, pleo je priču Lein tata, “vaša joj je kći”, pogledao je nimalo prijateljski Mijine roditelje, “prišla s leđa, ne, nije ni prišla, nego joj se prišuljala i gurnula je. Da, gurnula je, samo tako!” sada je već vikao. “A znate li što je najgore od svega? Znate li? Učinila je to bez ikakvog povoda, bez razloga, iz čistog hira!”
Mija u zraku predosjeća eksploziju. Razorniju od Hiroshime, kako se čini po tatinom pogledu. Osjetila je stisak mamine ruke.
“Gospodine Spinčić, razumijem vas. I ja sam roditelj. Zato i jesmo ovdje da riješimo ovu situaciju najbolje što možemo”, psihologinja ga je nastojala primiriti. “Ovakvi... tonovi mogu nam samo...”
“Nemamo mi što rješavati, gospođo draga!” Lein je tata i nadalje vikao.
Sada je pak i ustao sa stolice.
“Sve je itekako jasno! Ova mala Mija gurnula je moju kćer po stepenicama, a ona će zbog toga morati proći poprilično dugački oporavak, od gipsa do fizikalne terapije, a što će se negativno odraziti na njezin školski uspjeh”, grmio je tata. “A za koji mjesec čeka je i upis u srednju školu!”
“Gospodine Spinčić...” psihologinja je opet pokušala nešto reći.
Profesorica Klarić pogledala je Miju, slegnula ramenima i jedva primjetno joj se osmjehnula.
“Ja vas uvjeravam da će škola učiniti sve što može da vašoj kćeri olakša izbivanje s nastave”, ravnateljica je nastojala ponuditi pomoć.
Bezuspješno!
“A zašto? Zašto? Zbog ove ovdje... neodgojene balavice!”
Tri, dva, jedan... Bum!!! brojala je Mija u sebi.
“E sad je stvarno bilo dosta!” oglasio se Mijin tata. “Moja supruga i ja više ne želimo slušati ove sulude optužbe.”
“Sulude optužbe, kažeš?” Lein je tata bio uporan. “Tebi je ovaj gips na nozi moje kćeri suluda optužba! Vidjet ćeš ti što je optužba kada ti se javi moj odvjetnik!”
“Ja sam gospodin Perić, a ne ti. Jel’ to jasno?” upitao ga je Mijin tata uputivši mu pogled s kojim se nitko ne bi volio susresti. “Cijelo vrijeme, dakle, slušamo sulude optužbe gospodina Spinčića”, baš je morao naglasiti to sulude, “a da pritom ni jednom riječju nismo čuli što moja kći ima za reći o tom događaju.”
“Molim vas, smirimo se. Ovako ne možemo razgovarati. Ni ne čujemo jedni druge, a kamoli...” opet je krenula psihologinja koju nitko, opet, nije slušao.
“Kao da je nekoga briga”, mrmljao je Lein tata sebi u bradu.
“Gospodine Perić...” oglasila se profesorica Klarić, “ja sam Mijina i Leina razrednica već četiri godine. Znam da je vaša kći uzorna učenica. Gotovo da nema profesora koji za nju neće imati lijepe riječi. Ističe se i u izvannastavnim aktivnostima. Predstavljala je našu školu na Lidranu i na odbojkaškim turnirima. Sve ja to znam, no...” knedla joj je zapela u grlu.
“Ha, sad ćemo je još i hvaliti! Ma molim vas! Dosta je bilo ovog...” Lein je tata opet ustao, na što ga je Leina mama prekinula jednim: “Smiri se više!”
“Gledajte...” ubacila se ravnateljica koja cijelo vrijeme nije odmaknula dlanove sa stola. “Dogodilo se... to što se dogodilo. Svi smo bili neugodno iznenađeni i potreseni njezinim činom. Kako je rekao gospodin Spinčić, nije nam jasan motiv. Kako je Lea dala naslutiti, radi se o nekim neriješenim razmiricama između njih dvije. Uistinu mi je žao, vjerujte mi, no ovaj njezin postupak u tom slučaju poprima i značajke osvete.”
“I vi uistinu vjerujete u svoju priču? Da bi do jučer uzorna učenica gurnula svoju prijateljicu niz stepenice? Samo zato jer su se, eto, malo porječkale! Sve se ovo svodi na moja riječ protiv tvoje.”
“Gospodine Perić, nije bitno u što ja vjerujem ili ne vjerujem. Ovo su činjenice.”
Pritom je rukom opet pokazala na Leinu nogu.
“I svi, svjesna sam toga, moramo snositi posljedice. I škola, i vi, i Mija. Tim više što imamo i jednog učenika koji je sve vidio i koji može potvrditi Leinu priču. Jakova Severa. Žao mi je.”
Na spomen Jakova Severa Mija je protrnula.
Tako znači... Cijelu si priču posložila do najsitnijih detalja. Zašto, Lea, zašto? vrištala je u sebi. Zbog jednog jointa? Zbog jednog glupog, glupog plakata?
Pogledala ju je. No, Lea se nije željela susresti s njezinim pogledom. Cijelo je vrijeme gledala u svoj gips koji je već bio išaran potpisima, srcima, cvjetićima... Kada je onoga dana roditeljima ispričala što se dogodilo, izostavila je dio o marihuani i glupom Jakovu. Zašto? Željela je ostati odana svojoj najboljoj prijateljici. Kako je pogriješila! Nije mogla ni slutiti da bi je ta ista prijateljica optužila za osvetničko razbijanje noge. Optužbe, odvjetnik, prijava, posljedice, brujalo je u Mijinoj glavi. Odmaknula je maminu ruku.
“Jesi dobro?” čula je njezine riječi negdje iz daljine.
Vrtjelo joj se u glavi. Mislila je da će se, ako sada ustane, onesvijestiti. No, posljednjim je snagama iz sebe izvukla jedva čujni glas.
“Mogu li nešto reći?”
“Mija, možeš li ponoviti što si rekla? Ne čujem te”, rekla je profesorica Klarić.
“Mogu li nešto reći?” ponovila je, sada malo glasnije.
“Ha, sada bi nešto i govorila!” Lein tata bio je uporan.
“Reci”, razrednica je bila kratka, ignorirajući njegov komentar.
“Pa...” duboko je udahnula. “Nije bilo tako kako je Lea ispričala. Nisam je gurnula po stepenicama. Malo prije kraja sata ona je izašla na wc, a mene je profesor Naumovski poslao u zbornicu po kontrolne. Možete ga pitati.”
“Već jesam. Potvrdio je da je bilo tako”, složila se razrednica. “Nastavi, molim te.”
“I onda sam mu donijela kontrolne, zvonilo je i išla sam kući. Leu više nisam vidjela. Nisam je gurnula po stepenicama!” još jednom je to odlučno naglasila. “Ali... Lea je nedavno slavila rođendan koji... koji...” tražila je pravu riječ. “Uglavnom, njezini roditelji nisu bili kući. Bili smo svi mi iz razreda i još neki dečki s odbojke. I Jakov. Nakon nekog vremena neki od njih povukli su se na balkon. Bilo je mračno, ovi iz dnevnog boravka to nisu ni primijetili. Lea je i mene pozvala. Kada sam došla, odmah sam osjetila...”
“Mija me nije gurnula niz stepenice!” Lea je prekinula njezinu priču.
Tišina.
“Molim?!” istovremeno su upitali i ravnateljica, i razrednica, i psihologinja, i Leina mama, i Mijini roditelji.
“Mija me nije gurnula niz stepenice!” ponovila je još jednom. “Sve sam izmislila, eto.”
“Ali zašto, pobogu, djevojko?” Cruella je po prvi put u osam godina bila iznenađena.
“Ne, ne! Moja kći ne laže! Sigurno je...”
“Tata, istina je, nije me gurnula. Samo sam željela da...”
Mija je jako dobro znala da Lea smišlja neki razlog koji će svima zvučati uvjerljivo.
“Samo sam željela da ja budem na onom plakatu umjesto nje. I to je sve. Ne znam gdje mi je bila pamet, stvarno ne znam...” sada je plakala u maminom zagrljaju.
Naravno, Lea je znala da je bolje priznati djelomičnu istinu nego dopustiti da priča o marihuani dospije u javnost. Jer, tek bi onda bilo itekako ozbiljnih posljedica.
“Predlažem, ako se slažete, da SVI sada odemo kući i dobro se odmorimo”, profesorica Klarić je, pogledavši ravnateljicu i psihologinju, posebno naglasila ovo svi. “Lea”, usmjerila je pogled prema njoj, “ovo ti stvarno nije trebalo. Moramo jako dobro razmisliti što ćemo dalje poduzeti. Ali sada nije vrijeme za to. Pođimo doma i odspavajmo. Jutro je pametnije od večeri”, zaključila je razrednica.
(fotografija: pexels.com)
