Spustila se ljestvama iz svoga broda i zastala ispred balkonskih vrata. Protegnula se i zijevnula. Dan je bio sunčan, jedan od onih kada na modrome nebu nema ni jednog oblaka, a oštra je svjetlost zauzela svaki kutak sobe. Na trenutak je čak i zaboravila na jučerašnju katastrofu. Ali se zato prisjetila tate. Imala je osjećaj da je opet ona mala djevojčica koju tata nosi na ramenima. Moj tata – moj junak. Bio je to natpis na jednoj njezinoj majici koju je prerasla već davnih dana. Oh, kako istinito!
Odmaknula je zavjese i otvorila vrata. Proljeće je već titralo u zraku i pozivalo na boravak na otvorenom. Ušla je u kuhinju. Mame i tate nije bilo u kući. Još jednom je zijevnula i pogledala na sat. Podne! Ni sama nije mogla vjerovati koliko je dugo spavala. U šalicu je usula vrećicu Nes cafea s okusom čokolade i prelila je vrelom vodom. Da je razbudi. Mogla bi izaći. Da, dobra ideja. Usput će si kupiti krafnu.
Dok je čekala lift, sjetila se da bi mogla prošetati Uličara. Jadan, tko zna koliko nije bio vani... Uostalom, u društvu je uvijek zabavnije. Spustila se do 15. kata i pozvonila. Iza poluodškrinutih vrata ugledala je lice susjede Branke.
“O, mila, to si ti”, osmjehnula joj se. “Uđi, uđi.”
Branka je izgledala jednako loše: suhe mršave ruke, blijedo lice, marama koja je skrivala glavu bez kose od silnih kemoterapija, haljetak cvjetnog uzorka koji je prebacila preko spavaćice.
“Mislila sam ako želite da prošetam Uličara, ovaj, ne, Rona”, zbunila se. “Lijep je dan... Ili ako vama treba donijeti nešto iz dućana...”
“Ti meni zlata vrijediš, znaš”, nasmiješila joj se Branka. “Možeš ga prošetati ako želiš. Hvala ti, ne treba mi ništa od namirnica. A što danas nisi u školi?” iznenadila ju je pitanjem.
“Ne, nešto sam kašljala pa sam ostala kući još par dana”, smislila je uvjerljivu ispriku.
“Rooon!” zazvala ga je Branka i pas je dotrčao s balkona.
Mija ga je pomilovala po dlakavoj glavi. Odmah je primijetila da Uličar – nije smrdio. Štoviše, bio je čist i uredan.
“Ante ga je jučer odveo na pranje. Trebalo je i njega malo urediti”, susjeda je pročitala njezine misli.
“Ma kako lijepo mirišeš”, raskuštrala mu je dlakavu glavu. “Vidimo se!” pozdravila je susjedu dok je pas skakutao oko nje.
Izašli su u proljetni dan. Biljke ispod nebodera već su procvjetale. Nakon kraćeg razmišljanja odlučila je – krenut će prema Belvederu pa će se donjom ulicom vratiti kući. Poprilično dugačak put bio je pred njima. Nije napravila ni dva koraka kada je začula svoje ime. Muški glas. Točnije, Franin glas. Mogla bi produžiti praveći se da ga nije čula. Ali i s Marsa bi bilo vidljivo da ga izbjegava. Zapravo ni sama ne zna zašto. Umjesto toga je zastala, okrenula se, rukom zaklonila lice od sunca i rekla: “Hej!”
“Kamo ti?” upitao ju je.
“Idem prošetati Uličara. Hoćeš s nama?”
Frano je razmišljao trenutak-dva i rekao: “Može.”
Krenuli su istim onim putem kao i onoga dana kada su izašli. Prvi i posljednji put. Nisu ni odgledali onaj SF koji su namjeravali. Uličar je čas pogledavao Miju, a čas druge ljude, automobile koji su prolazili, zastajkivao bi ili nešto njušio.
“Nisi u školi?” upitala ga je.
“Danas smo ranije bili gotovi. A ti?”
“I mi isto”, samo se nasmiješila.
Opet su prošli putem koji je vodio ispod pet visokih nebodera do gradskog groblja pa dalje prema Kozali i Belvederu. Mija je u obližnjoj pekari kupila krafnu s čokoladom. Predložila je da sjednu u park. Budu li se spustili donjom cestom, od silne buke neće moći razgovarati, a ni hodati zbog parkiranih automobila. Osim toga, morat će proći pored Leine kuće, a to definitivno nije željela.
“Opet nisi doručkovala?” upitao ju je dok joj se čokolada cijedila niz prste.
“Ovaj put stvarno nisam”, odgovorila je.
Neko su vrijeme sjedili bez riječi.
“Ti si uvijek tako ozbiljan?” Mija je prva prekinula šutnju.
“Ponekad se znam i nasmijati”, odgovorio je.
Uličar je naciljao neku pticu, no Mija ga je čvrsto uhvatila za povodac.
“Znaš...” krenuo je Frano, “još uvijek ne znam ako se ljutiš na mene zbog onog zadnjeg izlaska... Ne znam ako sam rekao nešto što nisam trebao...”
“Pa zapravo i jesi”, ispalila je.
Ovo je, valjda, vrijeme kada se istina ne može prešutjeti.
“Kada si spomenuo moju...” zastala je. “Leu.”
“A to, da”, rekao je i ušutio.
“I?” bila je uporna.
“Leu znam još iz osnovne, iz viđenja, s hodnika...” Frano je bio dosljedan svojim kratkim rečenicama.
“I to je sve?”
Ajme, što si dosadna! Udavit ćeš ga glupim pitanjima! Pa se onda opet čudi što ti se ne javlja... koliko ono... dva tjedna? Tri tjedna?
“Da, valjda, ovaj, htio sam ti reći, pitati te...” Frano je nepovezano nizao riječi da bi na kraju rekao: “Znaš... onaj dan kad smo trebali ići u kino pa završili u McDonald’su… Uglavnom, pitao sam te za Leu jer se mom frendu s veslanja ona jako sviđa”, završio je.
Mija je imala osjećaj da ju je netko zalio kantom vode. Hladne, naravno.
A ti si mislila da... Joj, Mija, baš si jadna! Ma ne jadna, glupa si, eto! Glupača! I samo zato što nisi znala zašto te Frano pitao to što te pitao, ti si upropastila izlazak o kojem si toliko sanjala. I još ga onako izgurala iz lifta.
“Aha, kužim, da”, mrmljala je sebi u bradu. “Sviđa mu se Lea, kažeš? Ali ona ima dečka. Ivana Cara iz 8. b. I jako je zaljubljena u njega. Tako da... nisam sigurna koliko tvoj frend ima šanse.”
Sada je trebala prikupiti snagu i postaviti mu ono najteže pitanje.
“Frano, sviđa li se i tebi Lea?”
Više nije disala. Čekala je njegov odgovor.
“Zgodna je, da. Ali mi se ne sviđa”, nasmiješio joj se.
I ona je njemu uzvratila osmijeh.
“Zašto pitaš? To za Leu, mislim?”
“Bez veze. Zapravo, nije bez veze. Znaš...”
Isprva nesigurno, ispričala mu je cijelu priču. Njemu nije prešutjela, kao roditeljima, onaj dio o marihuani. Samo o Jakovu.
“Tko bi to rekao za Leu...” rekao je Frano. “Izgled fakat vara.”
“Jako”, zaključila je.
Nakon skoro sat vremena Uličar je počeo strugati šapama po kamenčićima u parku. Vrijeme je da se kući krene, poručio joj je pogledom.
“Moram vratiti Uličara”, ustala je.
“Idemo onda”, rekao je.
Ubrzali su korak. Uličar se nije bunio. Trčkarao je uz Miju i mahao repom.
“Možemo koji dan do Cinestara”, predložio je Frano dok su čekali lift. “Instrukcije iz matematike više ti nisu potrebne, zar ne?”
“Pa... to si mi obećao još prije... tri tjedna? Ili su prošla već četiri?” rekla je i otvorila vrata na 15. katu.
“Instrukcije ili film, podsjeti me?”
“Vidimo se... u subotu na instrukcijama”, namignula mu je.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar