Mija je odbacila pokrivač i sjela na svoj krevet. Zijevnula je
nekoliko puta. Vani je još bilo mračno. Čula je kišu kako tiho
pada. Baš ne voli kišovite dane, ali stvarno ih ne voli. Najradije
bi se prekrila mekanim poplunom preko glave i nastavila spavati do podneva. Dobro, ne baš do podneva jer zna da bi je ranije
probudio zvuk pospremanja posuđa koji bi dopirao iz kuhinje.
Protegnula se i rukama dotaknula strop sobe. Zatim se spustila
ljestvama na parket dnevnog boravka. Da, Mijina se soba nalazila u dnevnom boravku maloga stana. Ispod kreveta do kojega
su vodile ljestve smjestio se mali radni stol, a nasuprot njemu
jednako tako mali ormar. Tata joj je ovoga ljeta iznad stola postavio dvije zidne police na koje je posložila knjige i bezbroj sitnica poput plišanaca, uokvirenih fotografija s kojih se smješkala
u Leinu društvu ili na kojima je pak grlila mamu i tatu, šarenih
kutija prepunih papira, rođendanskih čestitki, školjki s nekih
davnih ljetovanja… Mija je svoj kutak nazivala brodom kojim je,
dok je bila mala, naravno, oplovila sva mora svijeta.
Otvorila je ormar, izvukla traperice i crvenu majicu s natpisom Too good for school te krenula u pravcu kupaonice. Na vrhovima prstiju, gotovo nečujno. U kući je bilo mračno. Umila se,
oprala zube i počešljala svoju tamnosmeđu kosu koju je skupila u visoki rep.
Zatim je u kuhinji zagrijala mlijeko u koje je umiješala dvije
prepune žlice Nesquika. U usta je utrpala dva keksa. Više nije
mogla.
Prisjetila se jučerašnjeg razgovora mame i tate u kuhinji.
Malo je toga razumjela, šaputali su, no do nje je doprlo sasvim dovoljno: situacija je ozbiljna, kasni plaća za travanj, nitko ništa
ne govori, Mario, Sanjin i Dean su otišli, ne znam što čekam, moguć je
i stečaj... Povukla se u svoj brod koji već odavno nigdje nije otplovio. Palila je i gasila noćno svjetlo. Deset, dvadeset, trideset
puta. Čekala je da se otvore kuhinjska vrata. U međuvremenu
je ipak zaspala.
Odložila je šalicu u sudoper. Navukla je svoje čizme za kišu –
bile su crne s malenim šarenim cvjetovima. I jako su podsjećale na one Dr. Martens koje ima Lea. Mama joj ih je kupila ovoga
proljeća u Trstu. Kada ih je ugledala, nije mogla odlijepiti nos od
izloga. Probala ih je i rekla samo – predivne su! Mama je provukla svoju karticu. Mijinoj sreći nije bilo kraja. Dohvatila je jaknu,
prebacila torbu na rame, usne premazala crvenim Labellom, otvorila kišobran i izašla u odvratan kišni dan.
7.30. Iz naselja visokih sivih nebodera krenula je prema školi.
“Mijaaa!” začula je svoje ime.
Ana i Iva preskakivale su lokve vode i pritom izbjegavale automobile koji bi ih mogli pošpricati.
“Aaaa, kako mrzim kišu”, krenula je Iva.
“Pričaj mi o tome”, rekla je Mija.
“Dosadne ste”, Ana je privela kraju razgovor o vremenskim
(ne)prilikama i krenula s glupim hrvatskim, odbojkom danas u
pet popodne i, naravno, Geinim rođendanom ove subote na koji su svi pozvani. I onda je sljedećih pola sata nabrajala što će
obući.
Mija više ni sama nije znala koliko joj se ide na taj rođendan.
Namjeravala je ovih dana svratiti do H&M-a. Već je pregledala neke zgodne stvarčice na njihovom internetskom katalogu. U glavi je posložila svoju savršenu kombinaciju. Ali, nakon onog
jučerašnjeg šaputanja, više nije bila sigurna hoće li moći išta
kupiti ili će na rođendan ići u staroj odjeći.
Ispred škole dočekala ih je uobičajena gužva. Svi su se gurali kroz velika vrata u hodnik.
Mija je pogledavala lijevo-desno, ali Lee nije nigdje bilo. Iz
torbe je izvukla mobitel. Nije dobila ni jednu poruku. Čudno.
Natipkala je: Gdje si? i poslala je. Ništa joj nije odgovorila. U
imeniku je onda odabrala njezin broj. Nitko joj se nije javio ni
nakon desetog puta. Stvarno čudno. Dobro, nije da su privele
kraju onaj razgovor na najbolji mogući način, ali ipak...
Točno u osam sati školsko zvono najavilo je početak novog
dana. Mija se među zadnjima uspela stubama do prvog kata.
Sjela je u svoju klupu, treći red do prozora. Leino mjesto još
uvijek je bilo prazno.
U razred je ubrzo ušla profesorica Mijić. Ana se iz prednje
klupe okrenula prema Miji, zakolutala očima i isplazila jezik.
To je trebalo značiti stvarno ne podnosim taj hrvatski. Nasmijala
joj se.
Nakon pozdrava, profesorica je prišla Miji i šapnula joj:
“Moraš se javiti ravnateljici.”
“Zašto?” zbunjeno ju je upitala.
“Ne znam”, odgovorila joj je poprilično neuvjerljivo.
Ništa joj nije bilo jasno. Ona se mora javiti ravnateljici? O
čemu se radi?
Ustala je.
Iva ju je uhvatila za rukav crvene majice i upitala
je: “Što je?”
“Pojma nemam”, kratko je odgovorila i nestala iz razreda u
pravcu ravnateljičina ureda na drugom katu.
Duboko je udahnula nekoliko puta prije nego je pokucala.
“O, Mija, ti si, uđi, ionako sam te očekivala.”
Ravnateljica je sjedila za svojim stolom i gledala je kroz napola spuštene naočale. Miju je podsjećala na Cruellu Deville
– srebrna kosa sezala joj je do vrata, iscrtane obrve oblikovale
su oštri luk kada bi podigla pogled, plave oči doslovno su skenirale učenike (plavije od Mijinih), a usne su joj odviše napadno
bile istaknute crvenim ružem.
U tom trenutku Mija je itekako požalila što je jutros odjenula majicu s tim glupim natpisom. Rukavom je brzinski obrisala
sjajni crveni Labello.
“Sjedni”, rukom joj je pokazala stolicu njoj nasuprot.
Da joj je u tom trenutku rekla neka otvori prozor i skoči, Mija
bi je vjerojatno poslušala. Šutke se spustila na stolicu. Rukom
je ipak prije toga provjerila da nema slučajno kakav užareni
šiljak, kao sprave u srednjem vijeku koje su služile za mučenje
nedužnih. Ravnateljica ju je gledala svojim 3D očima. Mija više
nije mogla podnijeti njezin pogled pa je svoj usmjerila prema
hrpi nekakvih bezveznih papira.
“Dakle, Mija”, započela je, “što se to jučer dogodilo?”
Koliko god se trudila prisjetiti jučerašnjeg dana, Mija je imala
dojam da se ama baš ništa nije dogodilo. Barem ne nešto jako
značajno zbog čega bi sada sjedila u ravnateljičinu uredu.
“Ništa”, tiho je odgovorila.
“Ništa? Ne bih se složila. Jučer se ipak dogodilo nešto zbog
čega bi ti, mlada damo, mogla itekako požaliti.”
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar