Bila je silno nezadovoljna, mama joj je brisala suze, a tata je uvjeravao da će njezina soba biti najbolja i najljepša. Idućeg su dana sjeli u auto i krenuli u zagrebačku Ikeu. Probijali su se kroz gužvu i razgledavali izložene sobe.
“Ja bih takvu! Ja bih takvu!” uporno je ponavljala zastajkujući ispred velikih ružičastih soba za djevojčice.
“Ma daj”, započeo bi tata, “to je soba za dosadne princeze.”
“A što sam ja?”
“Ti si Ajim, zapovjednica gusarskog broda, neustrašiva moreplovka, hrabra ratnica, istraživačica nepoznatih svjetova...”
Mija bi se tada zvonko nasmijala i krenula dalje u potragu
za svojim kutkom.
Nakon što su dvaput obišli Ikeu – u međuvremenu su i ručali
– konačno su pronašli ono što su tražili već tri sata: malenu
sobu koja je uistinu podsjećala na brod. Neustrašiva je ratnica
odabrala onu u bijeloj boji, teška srca, doduše, ali ohrabrena tatinim riječima.
“Kada ću spavati u svom krevetu?” pitala je valjda sto puta
od Zagreba do Rijeke.
“Mija, vidjela si koliko je soba velika. Kako bi stala u naš mali
auto?” mama joj je nastojala pojasniti neke stvari.
“Pa mogli smo je staviti na krov!” zaključila je.
“Dopremit će je kamionom za koji dan pa će ti je tata složiti”,
uslijedio je mamin odgovor.
“Za koji dan?! A ja sam mislila da ću već sutra spavati u svom
krevetu. Nije fer!” nezadovoljno je prekrižila ruke.
Kako je bila strašno umorna, što od puta, što od uzbuđenja,
zaspala je u velikom krevetu pored mame. Tata je pak spavao na
kauču u dnevnom boravku.
Nakon otprilike tjedan dana veliki Ikein kamion dopremio je
Mijinu sobu. Tata ju je satima strpljivo slagao u kutku dnevnog
boravka.
“I to je sada stvarno moje?” upitala je.
“Samo tvoje”, rekao je tata.
“I mogu sve posložiti onako kako ja hoću?”
“Naravno”, složila se mama. “Ovo je Mijin kutak za spavanje,
igru i pisanje zadaća.”
Stvarno je bila lijepa, dobro, možda ne baš najljepša, ali lijepa. Neobična. Drugačija. Posebna.
Stan u kojem je Mija živjela uistinu je bio malen. Ali zato
je pogled bio fantastičan. Mogla je odjednom obuhvatiti cijeli
grad, sve ulice i uličice kojima je prolazila autom ili pješice, sve
zgrade, gradsku luku, skladišta... i more, beskrajno veliko plavo
more. I otoke Krk i Cres. I Crikvenicu s jedne i Opatiju s druge
strane (i sva ona mala mjesta kojima se nikad ne može sjetiti
ime). I brodove koji su uplovljavali i isplovljavali iz luke. Često
se znala rukama uhvatiti za balkonsku ogradu i promatrati grad u zalasku sunca. Ili pak navečer, kada bi ga osvijetlilo na stotine lampica.
Ona, mama, tata… bio je to sav Mijin svijet.
***
Lea je bila Mijina najbolja prijateljica. Zapravo, kada malo
bolje razmisli, ni sama ne zna koliko dugo poznaje Leu. Da se
Miju pita, rekla bi – pa cijeli život. Zajedno su krenule u vrtić,
zajedno su se igrale u parku ispod Mijina nebodera, išle su u
istu osnovnu školu, i to u isti razred, sjedile su u istoj klupi,
zajedno su trenirale odbojku…
I Lea je živjela u istom kvartu kao i Mija. Ali ne u onim neboderima koji su se poredali jedan za drugim. Njihova je kuća
bila smještena uz glavnu ulicu koja je vodila prema gradu. Bila
je to moderno uređena dvokatnica. U prizemlju se nalazio veliki dnevni boravak, jednako tako velika kuhinja, wc i kupaonica.
Na katu su bile sobe – Leina i ona njezinih roditelja – te još
jedna kupaonica. Sve je bilo novo, sjajno, čisto i uredno. Dobro, nije da je Mijin stan bio neuredan – samo je bio drugačiji od
onoga u kojem je živjela Lea. Knjige na policama ponekad su
bile nakrivljene, odjeća nije uvijek bila posložena u ormarima,
na stolu u kuhinji ostale bi zaboravljene šalice kave, a rublje u
perilici znalo bi čekati onaj mamin uzvik: Mijaaa, izvadi veš iz
mašine! Mijin je stan bio pun svjetla koje je dopiralo kroz velika
staklena balkonska vrata, namještaj je uglavnom bio bijele boje, jednako kao i zidovi i zavjese. Lein je pak bio dosta mračan,
okružen drugim zgradama i drvećem koje se uzdizalo čak i iznad rasvjetnih stupova.
Ali je zato Lea imala svoju sobu. I to pravu sobu. Jedan je zid
bio svijetloružičaste boje, a preostala tri bijele. S desne strane
od ulaznih vrata nalazio se ormar prepun Leine odjeće za sva
godišnja doba. S druge strane, ispod velikog prozora, smjestio se radni stol. U sredini se nalazio krevet prekriven mekanim jastucima. Ali to nije bio običan krevet. S donje strane mogao se
izvući još jedan ležaj na kojem bi Mija spavala kada bi joj roditelji dopustili da subotu navečer provede kod Lee. Iznad uzglavlja
stajao je natpis Sweet dreams. Od zidova do namještaja, sve je bilo u kombinaciji bijele i ružičaste boje. Leina je soba bila dovoljno velika, puna svjetla, prozračna i mirisna. Da se Miju pitalo,
to je bila soba o kojoj je sanjala svaka četrnaestogodišnjakinja.
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar