Na pravome mjestu

Konačno! Ona i Frano idu u kino. Mija mu je namjeravala pozvoniti na vrata, no Frano je rekao da će je radije čekati ispred nebodera. Ne da mu se slušati mamine komentare, monologe i nepotrebna pitanja. Kada ju je ugledao u kratkoj crnoj suknji od tila, čizmama koje su bile imitacija Martensica, bijeloj majici i jakni koja je opet bila imitacija kožne, upitao ju je: “Što ideš na balet?”

“Ne, idem s tobom gledati Kapetana Marvela”, rekla je u prolazu i krenula prema autobusnoj stanici.

U kinu je bila poprilična gužva i ljudi su gurali Miju s lijeva i s desna, dok konačno nije sjela u udobnu crvenu stolicu. Frano joj je ponudio kokice. Uzela je šaku, tek toliko da ne ispadne ona koja u svemu mora biti drugačija. Ovo će joj biti dovoljno do kraja filma. Te suhe kokice doslovno su joj zapinjale u grlu. Morala ih je dobro sažvakati da bi ih uopće progutala. Kao da žvače žilavu piletinu. Užas.

Svjetla su se ugasila, zvuk je sa svih strana ispunio dvoranu i film je počeo. Ukratko, Captain Marvel, odnosno pilotkinja Carol Danvers, vraća se na Zemlju nakon što su je spasili Kree izvanzemaljci. Oni su, naravno, izmijenili njezin DNA i Danvers je postala ženski Superman koji brani Zemlju od napada opasnih Skrullova. Plava kosa Brie Larson Miju je opet podsjetila na Leu. Lea... Rukom je prošla kroz kosu. Sada nije vrijeme da razmišlja o Lei. Usmjerila je pažnju na film. I na Franu. Koji je pak pažljivo pratio svaku scenu. Stvarno je zgodan, razmišljala je Mija. Nije da priča baš najviše na svijetu, ali stvarno je jako zgodan. Promotrila je njegovo lice iz profila: pramen kovrčave kose pao mu je preko lica, smeđe oči uokvirene dugačkim gustim trepavicama vidjele su samo ekran ispred sebe, pravilna usta, obrijano lice, lančić s metalnom pločicom koji je završavao u njegovoj hoodici. Frano je osjetio njezino meškoljenje, odnosno šuškanje tutu suknje.

“Hoćeš?” pružio joj je vrećicu s kokicama.

“Ne, hvala”, odmahnula je rukom. Skoro pa gadljivo.

Naslonila je glavu na desnu ruku. Najradije bi zatvorila oči, no Frano bi je mogao nešto pitati ili je opet ponuditi kokicama. Oduvijek je željela ići u kino s dečkom koji joj se jako sviđa. Kao Frano. I dok bi gledala film, odjednom bi osjetila njegove usne na svojima. Naravno, sjedili bi u zadnjem redu. I nastavili se ljubiti do kraja filma. Dobro, nije baš sigurna kako bi to bilo ljubiti se s nekim bez prestanka dva sata. Vjerojatno naporno. Možda bi joj i dosadilo nakon deset minuta. I kako bi se ljubili? Onako kako je Lea opisala? Hmmm... Kada je opet pogledala Franu koji nije propuštao ni jednu scenu, zaključila je: Nema šanse! Zgrabila je još šaku kokica. Da si prikrati vrijeme.

“Kako ti se svidjelo?” upitao ju je Frano na izlasku iz kina.

“Ma genijalno!” odgovorila je.

“Možeš mislit”, lagano ju je gurnuo u rame.

Na putu kući promijenili su dva autobusa. Vani je već bio sumrak. Dok je sjedila pored prozora, promatrala je osvijetljene ulice, izloge trgovina, kafiće u kojima su ljudi razgovarali pod prigušenim svjetlom, zapuštene sive fasade predivnih zgrada, pothodnike, razrovane ulice, drvorede... Uvijek kada bi prolazila gradom na kraju dana, osjetila bi neku neobjašnjivu tugu. Primaknula se bliže Frani. Nije reagirao. Ali nije se ni odmaknuo.

Kada je ušla u stan, mama i tata sjedili su u dnevnom boravku. Razgovor je naglo utihnuo.

“Hej, što ste tako ozbiljni?” upitala ih je i sjela na fotelju.

Mama je čak nije opomenula da skine čizme i ne gazi njima po tepihu.

“Mija...” krenuo je tata, “da ne duljim previše nepotrebnim stvarima... Našao sam posao.”

“Stvarno?!” Mija se poveselila jer je i tata bio sretan. “Opet ćeš graditi brodove u 3. maju?”

“Ne, Mija”, rekao je. “Zapravo da, opet ću graditi brodove. Ali ne u Rijeci. Našao sam posao u Nizozemskoj.”

(fotografija: pexels.com)