Mija, Ana i Iva nešto su šaputale i nisu čule Janjićkin poziv. Tek kada je pljesnula rukama, potrčale su prema okupljenima. Mija ju je, gotovo šapćući, upitala ako će i Lea doći. Ipak je ona godinama trenirala odbojku, koliko i Mija. Janjićka ju je pozvala sa strane. Rekla joj je da je nazvala Leinu mamu, objasnila joj o čemu se radi i pitala je ako bi im se i Lea pridružila danas popodne. Nakon nekakvog šuškanja koje je trajalo manje od minute, dobila je negativan odgovor. Neće doći. Čak je i osobno željela s njom razgovarati, ali ju je mama ljubazno upozorila da baš i nije najbolji trenutak. A tako... promrmljala je Mija snuždeno. Riječima curo moja, previše misliš na druge otpratila ju je među djevojke koje su nestrpljivo čekale svojih pet minuta.
Osim Janjićke i fotografa, došao je i onaj profesor tjelesnog s Drenove. Njega je pak Janjićka dovukla da, kao organizator, pomogne u vizualnom osmišljavanju plakata. Prva ideja bila je da djevojke budu fotografirane dok igraju. No, rezultat je bio – šokantan! Nije bilo jedne koja nije imala kakvu primjedbu: Ajme, koji užas! Ajme, vidi kako sam ostala! Ajme, pa što ja stvarno radim takve face dok igram?! Ne mogu se ni pogledati! Pa se jednoglasno, iako je Janjićka zakolutala očima, odustalo.
Drugi je prijedlog bio jedan red stoji, drugi red sjedi. Sada se pak Janjićka pobunila jer, kako je rekla, prošla je ta moda. Profesor s Drenove, koji se zvao Artur (što su djevojke, naravno, odmah upamtile), predložio je neobičnu fotografiju – pokazuju mišiće (opravdao je to ženskom snagom), mašu ili šalju poljupce. Kada je Gea pitala ako može pokazati srednji prst, Janjićka je rekla samo: Arture, zaboravi!
Čak je predložila svoje viđenje plakata – fotografira ih se dok idu prema mreži. Većina se složila, dok Artur nije rekao da izgledaju kao da će nekome ovoga trena razbiti zube. Iako su djevojke bile zadovoljne, Janjićka je rekla da ne želi nikakvu primisao na nasilje. Već smo ga imali previše u zadnje vrijeme.
Na kraju je fotograf predložio svoje viđenje: jedan red stoji i drži ruke na bokovima, drugi red kleči, također držeći ruke na bokovima, a samo jedna djevojka leži i rukom pridržava glavu. Mija je pomislila kako bi bilo baš fora da je ta djevojka Lea. I da svi pokazuju na njezin gips uz veliki osmijeh na licima. Bilo bi totalno drugačije, baš ono što je Janjićka htjela.
Fotograf je napravio valjda dvadeset fotografija. Na ovoj nisam dobro ispala. Pogledaj kako sam zatvorila oči. Ajme, kao da sam pijana. Djevojke su inzistirale da na fotografiji bude i Janjićka. Pa nije to slika za sportski prilog u Novom listu, bunila se. Ali je na kraju popustila suočivši se s prijedlogom: ili tako ili nikako. Uglavnom, na kraju su svi bili zadovoljni.
Sada je trebalo osmisliti i tekst. Petice iz hrvatskog, da vas čujem, Artur je pljesnuo rukama. Ma molim te, prekinula ga je Janjićka, hoćeš da netko zaluta na Trsat budu li one nešto napisale. I pritom im je namignula. Ja sam isto imala pet iz hrvatskog, pohvalila se. Zar su petice postojale i u vrijeme dinosaura, pomislila je Mija. Nakon ovako ćemo i onako ćemo, na kraju je tekst glasio:
TURNIR RIJEČKIH OSNOVNIH ŠKOLA U ODBOJCI
Subota i nedjelja, 28. 5. – 29. 5. 2019. – 12.00 sati
Osnovna škola Škurinje (sportska dvorana)
Uz, naravno, jasno istaknute sponzore turnira.
Potrajao je taj photo session do sedam sati, nakon čega je Janjićka inzistirala da odrade još jedan trening. Mija se u kratkoj pauzi porukom javila mami. Iz škole je izašla oko osam navečer. Kao i inače, vratila se kući s Anom i Ivom. Kako se školska godina približavala kraju, glavna tema razgovora već danima je bila koju će srednju školu upisati. Iako su jedva čekale da osnovna završi, pri pomisli na novu školu i novu sredinu obuzela bi ih lagana panika. Upisi u srednju ovoga su puta ostali u Leinoj sjeni.
“Ne znam ako je istina ili samo trač, no načula sam da je Ivan nogirao Leu”, rekla im je Ana u povjerenju.
Šok i nevjerica!
“Stvarno?! Ma tko ti je to rekao?” upitala ju je Iva.
“Antea iz 8. b. Ide s Ivanom u razred. Stanujemo na istom katu. Navodno se nije želio sramotiti s curom koja ima nogu u gipsu. Zamisli koja budala!”
“A baš”, složila se Iva.
“Mene to zapravo i ne čudi”, rekla je Mija. “Oduvijek sam znala da je kreten. Kao i njegov frend Jakov, uostalom.”
“Znaš... na neki mi je način sada žao Lee”, nastavila je Iva.
“Stvarno, al’ stvarno joj to nije trebalo”, nadovezala se Ana.
“Voljela bih da mogu vratiti vrijeme unazad. Možda ne bismo ponovile iste greške”, Mija je uzdahnula nekako odsutno.
Više nisu razgovarale o Lei, a u međuvremenu su stigle do prvog nebodera. Ana i Iva nastavile su dalje, a Mija je pozvonila mami na parlafon.
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar