Prebacila je ruksak na leđa, rekla sretno mi i izašla u novi dan. Na putu do škole, kao i uvijek, susrela se s Anom i Ivom. Uz šalu i smijeh gotovo da je zaboravila na nedavni događaj. Sve do prvog sata. Ušla je u razred i sjela u klupu, treći red do prozora. Mjesto pored nje bilo je prazno. Leino mjesto. Odložila je torbu na stolicu i preko nje prebacila jaknu. Poravnala je knjigu, bilježnicu i pernicu. Ponavljala je u sebi neke engleske fraze poput I’m happy because... What if I do something... I’m very proud of myself... Gledala je kroz prozor, u stare talijanske četverokatnice. U razred je, točno na vrijeme, ušla profesorica engleskog. Buka je utihnula. Nakon veselog dobro jutro zamolila je Luku da otvori prozor jer tako je lijep dan i šteta je ostaviti proljeće da nas čeka vani. I tek što je rekla da otvore bilježnice kako bi provjerili domaću zadaću, netko je pokucao na vrata. U razred je ušla Lea s nogom u gipsu! Došepesala je do treće klupe pored prozora pridržavajući se za mamu. Mija je maknula svoje stvari. Sjela je i gledala ravno ispred sebe. Onda je Leina mama nešto rekla profesorici i nestala iz razreda. Zavladala je tišina. Dobro da je Luka otvorio prozor jer bi se inače Mija onesvijestila. Ni sama ne zna koliko je puta progutala slinu koja joj se počela nakupljati u ustima. Profesorica se nakašljala, onako, kao da i nju nešto grebe u grlu, i nastavila provjeravati domaće zadaće.
Drugi sat imali su povijest. Koji se, s obzirom da im je predavala profesorica Klarić, na kraju pretvorio u sat razredne zajednice. Razrednica im je objasnila kako je Lea ipak odlučila doći u školu prije vremena koje su joj odredili liječnici jer, kao, ne želi propustiti važne predmete poput matematike, hrvatskog, fizike ili kemije na samom kraju godine. Ne želi?! pomislila je Mija. O da, želi, itekako želi, ali nema izbora ako misli popraviti ocjene. A misli. Bljak! Razrednica je zamolila učenike neka pomognu svojoj prijateljici ako joj treba nešto izvaditi iz torbe, baciti u koš, donijeti marendu i slično. Upadice koje bi usput doletjele, poput Lea, čuvaj zube! Hej, Hulk sjedi pored tebe! ili Mija vodi jedan nula!, i izazvale prigušeni smijeh, profesorica Klarić odlučno bi presjekla.
Do kraja dana nisu razmijenile ni jednu riječ, iako su dijelile istu klupu. Lea je dosljedno gledala ispred sebe. Nije joj ništa odgovorila čak ni kada ju je Mija upitala ako joj može pomoći tako da joj ponese torbu. Leina mama je cijelo vrijeme sjedila ispred razreda i pomagala joj da se premjesti iz učionice u učionicu kada je to bilo potrebno.
Trebalo je preživjeti današnji dan. Mija se osjećala kao najgora zlostavljačica, dok je Lea bila žrtva. A istina je ostala zaključana u uredu Cruelle Deville.
Do kraja dana Mija je morala razriješiti dvije stvari. Najprije je dočekala profesoricu Klarić ispred zbornice.
“O, Mija, trebaš me? Reci, kako ti mogu pomoći”, upitala ju je uvijek ljubazna Klarićka.
“Pa, ovaj, ja...”
Sama je sebi zvučala nesuvislo. Kako tek zvučiš drugima?
“Da...” razrednica je čekala njezin odgovor.
“Zamolila bih vas ako... ako možete razmjestiti Leu i mene”, konačno je izgovorila i pognula glavu.
Profesorica je svojim prstima podigla Mijinu bradu sve dok im se pogledi nisu ponovo susreli.
“Naravno. I ja sam mislila da bi to bilo najbolje. Od sutra ćeš sjediti s Geom, a Lea s Lukom. Ostat ćeš u svojoj klupi, a Lea će se premjestiti u prvu da bude bliže izlazu.”
“Hvala vam”, rekla je.
Razrednica joj je položila ruku na rame i šapnula joj: “Ma sve za tebe!”
Ohrabrena njezinim riječima, potrčala je prema dvorani. Janjićka je, za promjenu, opet spremala lopte u mrežaste vreće.
“Profesorice!” zazvala ju je.
“A, Mija, ti si. Konačno da i tebe vidim. Nakon okršaja, mislim.”
Kako nije željela povrijediti profesoricu koja se uistinu jako potrudila oko turnira, odlučila joj je predložiti, ako još imaju vremena, svoju ideju za plakat.
“Došla sam vam reći... vezano uz onaj plakat...”
“A to, da, propala nam marketinška inovacija”, nasmijala se.
“Nije.”
“Kako to misliš?”
“Pa ne moramo odustati od plakata. Možemo ga samo malo... izmijeniti.”
“A?!” Janjićka je složila neku grimasu.
“Mislila sam da sve mi djevojke koje predstavljamo školu budemo na plakatu, znate već, poredane u dva reda, jedne stoje, druge sjede.”
“Jedne stoje, druge sjede? Pa takvi su plakati bili još u moje vrijeme”, naglasila je to moje vrijeme da je Mija pomislila kako je Janjićka igrala odbojku s dinosaurima. “E, to je zastarjelo! Hoćeš tim mladima ponuditi nešto novo, nešto drugačije, a oni se vraćaju na jedni stoje, drugi sjede”, mrmljala je sada nekako više za sebe.
“Ali ako nas uslika pravi fotograf, može ispasti fora”, Mija je bila uporna.
Janjićka se naslonila na nekakvu drvenu gredu koja je dijelila dvoranu od skladišta za lopte, strunjače, užad i ostale rekvizite.
“Nemamo puno vremena”, počeškala se po bradi.
Razmišljala je.
“Ovako, reci curama da se malo srede, ne moraju biti kao Rita Ora, ali neka bar operu kosu. Vidimo se sutra u pet. Pozvat ću i onog fotografa. Ne znam hoćemo li stići odštampati sve na vrijeme, ali možemo pokušati.”
Mija je bila zadovoljna. No, prije nego što je otišla, zastala je.
“Profesorice, oprostite, ali što vi znate tko je Rita Ora?”
“Naravno da znam. Imam unuku koja je luda za njom. Kuća mi je oblijepljena njezinim plakatima”, uzdahnula je. “Vidimo se onda sutra u pet. I nemojte mi kasniti!”
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar