Unatoč žamoru koji je na početku ispunio svlačionicu, kada su djevojke sjele na klupu, sve je utihnulo. Nervozno su lupkale nogom o pod i brisale dlanove vlažne od znoja u majicu ili hlače. Uz glasno bum! Janjićka je otvorila vrata.
“Onda, jesmo li spremne, je li sve jasno?” upitala je umjesto dobar dan.
Samo su je pogledale.
“Je li sve jasno?” ponovila je.
“Da, je”, promrmljale su.
“Idemo!”
Ispružila je svoju ruku na koju su djevojke položile svoju.
“Sretno nam bilo!” uzviknula je. “I nemojte zaboraviti – mi ne igramo za prvo mjesto, mi igramo odbojku!”
Zakoračile su u dvoranu popraćene glasnim pljeskanjem svojih navijača. Mija je ugledala mamu. A zatim je pogledom potražila Franu. Sjedio je u prvom redu! Nasmiješio joj se. Samo mu je mahnula. Lee nije bilo. Ni Ivana. Ni Jakova. Odahnula je. Artur se dohvatio mikrofona i nešto govorio. Jedva su čekale da završi. Ekipa od šest djevojaka zauzela je svoja mjesta iza mreže. Druge su kao rezerva sjedile na klupi. Mija je prva servirala. S loptom u rukama krenula je iza zadnje linije baš kada su se vrata svlačionice otvorila i zvuk nečijih potpetica odjeknuo je dvoranom. Franina mama. Pognula je glavu i nasmijala se. Već je mogla zamisliti Franin izraz lica. Oprostite, oprostite, ispričavala se, pogledom prešla po okupljenima i požurila prema Mijinoj mami mahnuvši joj. Izgledala je savršeno, kao i uvijek. Mijin servis ekipa škole Kozala nije obranila pa je ekipa Škurinja upisala prvi bod. Publika je uživala u uistinu dinamičnoj igri. S obje strane mreže izmjenjivali su se servisi, dodavanja i prebacivanja lopte, blokade, rotacija igrača u smjeru kazaljke na satu... Na pauzi Janjićka im je davala dodatne upute, no uvijek bi završila onim dobre ste, ne gledajte što radi Kozala, slušaj što ti ja kažem, idemo, za odbojku, i pritom bi podigla stisnutu šaku u zrak.
Nakon odigranog trećeg seta koji je ujedno označilo i kraj utakmice, rezultat je iznosio 2 : 1 za Kozalu. Točnije, 25 : 23, 25 : 24, 22 : 25.
I dok je protivnička ekipa slavila i mahala svojim navijačima, Mijina je ekipa izmjenjivala poglede koji su govorili mogle smo i bolje. Šutke su krenule prema svlačionici. Dok su se umivale i presvlačile, Janjićka je, opet uz glasno bum!, uletjela u svlačionicu.
“Što je? Što ste tako pokisle?”
“Pa ništa, eto, samo smo izgubile”, rekla je Gea.
Nismo dobro igrale. Mogle smo i bolje. Morale smo bolje. A ni suci nisu bili najpravedniji na svijetu, odjekivalo je sa svih strana.
“Ok, izgubile smo. I što sad? Obećajem vam, Kozala će sutra najvjerojatnije slaviti, ali slavit ćemo i mi”, rekla je zagonetno, namignula im i vratila se u dvoranu.
***
Frano ju je čekao ispred škole. Primijetila ga je već izdaleka: kovrčava kosa, denim traperice, bijela majica kratkih rukava (kad malo bolje promisli, bilo bi joj bolje da skine jaknu) i Starke. Ruke je, kao i uvijek, držao u džepovima.
“Hej”, rekao je.
“Hej”, odgovorila je, stišćući ručke svoje sportske torbe.
Ni sama nije znala zašto, no ponekad, kada bi se našla u Franinoj blizini, jednostavno nije znala što bi rekla. I onda je samo šutjela. I čekala da on prvi nešto kaže. Kao i sada.
“Htio sam ti reći da, ako želiš, možemo do grada.”
Odmaknuo se od ograde na koju je bio naslonjen.
“O, super, može”, prihvatila je njegov prijedlog.
Želudac ju je naveliko podsjećao kako je vrijeme za zakašnjeli ručak.
“Gdje ćemo?” upitao je.
“Pizza?”
Nije ni dočekala njegov odgovor kada je iza leđa začula nečiji cvrkutavi glas.
“Oooo, Mija, baš mi je drago što te vidim! Vau, kakva igra! Bio je užitak gledati vas. Jel’ da, Frano?” položila mu je ruku na rame.
Mija se na trenutak upitala kakav je to osjećaj – dodirnuti Franu.
“Doris i ja idemo na kavu do grada. A vi?”
“I mi isto. Ne na kavu, na pizzu ili...” zastala je kada se susrela s Franinim jesi-li-ti-normalna pogledom.
“Onda možemo svi zajedno! Tu sam negdje parkirala”, pokazala je rukom u nekom neodređenom smjeru.
“Mama, idemo busom”, rekao je Frano.
“Zašto?” začudila se. “Što nije bolje autom?” kopala je po velikoj torbi tražeći ključ.
“Idemo busom”, ponovio je.
“Je i Mija tako svojeglava?” okrenula se prema Mijinoj mami. Ona se samo nasmiješila. Onda ju je poljubila i rekla: “Vidimo se.”
Sanja i Doris mahnule su im iz auta (Sanja je čak i zatrubila), dok su se Mija i Frano spuštali prema autobusnoj stanici.
Bila je neopisivo gladna. Kada samo pomisli koliko bi dugo čekala pizzu... McDonald’s nije bio njezin omiljeni izbor. Osim toga, ne želi se ni prisjetiti prvog izlaska. Tada joj je na pamet pao mali wok restoran. Ona i Frano naručili su isto – piletinu s tjesteninom u umaku od povrća. I, što je najvažnije, uistinu nisu dugo čekali. Kako je restoran bio malen, sjeli su na jedine dvije šarene stolice uz glavnu ulicu. Srećom pa su, uz štapiće, vilica i nož bili zamotani u papirnatoj vrećici. Frano je začuđujuće dobro jeo štapićima. Kad ti je tata pomorac, obiđeš i daleka mjesta, rekao je. Čak joj je pokazao kako se jede štapićima primivši je pritom za ruku kako bi ih namjestio u položaj pogodan za hvatanje povrća ili namatanje tjestenine. Prošli su je trnci. Samo je izmaknula ruku i rekla ma nisam ja za to. I nastavila jesti. I pogledavati Franu.
Nebo su polako počeli prekrivati tamni oblaci. Kiša će, pomislila je. Razmišljala je hoće li još uzeti McSundee od jagode i predložiti Frani da prođu Korzom kada je osjetila velike kišne kapi koje su u trenu ispraznile gradsku šetnicu. Potrčali su prema najbližoj autobusnoj stanici i sklonili se pod nadstrešnicu obližnjeg restorana. Prvi je put bila tako blizu Frani (ona vožnja u autobusu ionako se ne računa). Primio ju je za ruku (opet!). Ovoga je puta čvrsto ispreplela svoje prste s njegovima. Kiša se slijevala niz plastičnu nadstrešnicu poput slapa. Mirisalo je na ljeto. Frano ju je poljubio. Poželjela je da autobus nikada ne dođe.
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar