Ja ću s Nutellom, ja s bijelom čokoladom, ja s preljevom od šumskog voća... nizale su se želje. Što god želite. Škola časti!
Palačinke možda i nisu bile toliko iznenađenje koliko to što su vidjele Janjićku u normalnoj odjeći, a ne u trenirci. A normalno je značilo traperice, majica na Ramonses i visoke Starke.
“Profesorice, sada kada smo završile osmi, možemo vam reći – baš ste cool!” Gea je rekla ono što su sve mislile.
“Još ga niste završile!”
“Ma dajte! Tko još broji zadnja dva tjedna?”
Kada su izašle iz palačinkarnice, pozdravile su profesoricu i otišle svaka svojim putem. Ana, Iva i Mija krenule su prema rivi. Možda je vrijeme da im kaže za Franu. Valjda su sada u nekoj vezi. Prošle su pored luksuznih jahti koje su, privezane, čekale skoru sezonu. S jedne strane, preko modre boje mora, otvarao se pogled na Učku i Kvarner, dok su se s druge poredale zgrade oronulih fasada, brojni mali restorani čije su terase bile ispunjene do zadnjeg mjesta i zatvoreni štandovi gradske tržnice. Put ih je preko drvenog mosta odveo na lukobran uz koji su pristajali trajekti, katamarani, putnički brodovi, ali i ribarski čamci.
“Kako ovdje smrdi!” Iva je napravila gadljivu grimasu.
Bio je dovoljan pogled na brojne koćarice, njihove mreže i kašete za ribu pa da bude jasno odakle dopire smrad o kojem je Iva govorila.
“A ti začepi nos”, dobacila joj je Ana.
“Pa i hoću”, Iva je s riječi prešla na djelo.
“I sada ćeš tako hodati začepljenog nosa?” upitala ju je Ana.
“Da!” odgovorila je kao da se javlja s drugog planeta.
Prošle su ispod dizalice koja je bila, kako bi rekao Mijin tata, dio riječke industrijske baštine. Preko puta uzdizao se njezin grad – Rijeka. Velike austrougarske zgrade zauzele su prvi red do mora i završavale nizom lučkih skladišta, silosa i napuštenim postrojenjima rafinerije nafte. Drugi red zauzele su poprilično sive fasade Belvedera i Kozale, da bi se nakon tih kvartova počeli uzdizati visoki neboderi novijih naselja poput Škurinja, Podmurvica ili Krnjeva. Možda i nije bio najljepši grad na svijetu, ali Mija se u njemu osjećala najbolje na svijetu.
Negdje na pola puta do kraja lukobrana uspela se stepenicama. Iza visokog zida na kojem je stajala nalazila se hrpa kamenja koje je trebalo ublažiti snagu valova koji su zapljuskivali lukobran za vrijeme olujnog juga.
“Hoćemo?” pozvala ih je.
Na ravnoj ploči zida mogu sjediti i promatrati Liburniju, Cres, Lošinj i Krk u smiraju dana.
“Ja mislim da ne smijemo gore”, dvoumila se Iva.
“Mi idemo, a ti kako hoćeš”, Ana se već pridružila Miji koja je sjela na zid prekriženih nogu.
“Bojim se visine”, šapnula je Iva.
“Visine?” začudila se Ana. “Ovo nije nikakva visina, zid jedva da je visok jedan metar.”
“Svejedno”, i nadalje je stajala ispod stepenica.
“Daj mi ruku i ne gledaj dolje”, upozorila ju je. “Super!” uzviknula je kada se Iva konačno popela na zid. “Mi ćemo sjediti, a ti legni i zatvori oči. Evo!” pružila joj je svoje Ray Ban naočale.
“Originalne?” upitala ju je Iva.
“Ma kakvi”, odgovorila je Mija. “Kupljene na eBayu.”
Tu gore mogle su razgovarati o svemu: o Lei koja je uistinu prekinula s Ivanom (zapravo je Ivan bio taj koji ju je nogirao), napuklom prijateljstvu, mogućoj zabavi u školi za sve osmaše, nakitu koji je Iva već uvelike izrađivala jer i ovoga ljeta misli postaviti svoj mali štand na ulazu u neboder, kupaćim kostimima koje će kupiti u Tezenisu i lakovima za nokte iste nijanse... Mija im je na kraju ispričala cijelu priču o Frani. Dio priče već su znale, ali ne i njezin kraj.
“Daj, reci, jeste se poljubili?” zapitkivala je Ana.
“Pa...” zamuckivala je Mija.
“Ha, znači jeste”, zaključila je.
“I kako je bilo?” upitala ju je Iva koja odjednom više nije patila od vrtoglavice.
“Lijepo”, konačno je rekla.
“Lijepo? I to je sve?” Ana je bila pomalo razočarana.
“Da”, Mija je kimnula glavom.
“A nije bilo onako kako je Lea opisivala?” upitala je Iva.
“Ne”, rekla je. “Zapravo, ne bih ni željela da je bilo tako.”
***
Mama je za večeru pripremila tople sendviče. Iako je znala da je čekaju uobičajeni rituali kao i prije mjesec dana – pripremanje torbe za sutra, tuširanje, pranje zuba, čista pidžama, čitanje prije spavanja – bilo joj je čudno gledati praznu tatinu stolicu. Isto joj je tako bilo čudno što mama ne gleda televiziju u dnevnom boravku. Otkako je tata otišao u Nizozemsku, gleda je u spavaćoj sobi.
Nakon što joj je zaželjela laku noć, ljestvama se uspela do kreveta i zaronila u mirisne plahte. Otvorila je knjigu na mjestu označenom bookmarkerom. Željela je čitati, uistinu je, ali misli su joj neprestano skakutale s jedne na drugu stranu. Današnji popodnevni razgovor s Ivom i Anom na lukobranu, planovi za ljeto koje je pred njima, sve ju je to podsjetio kako je nekad s Leom planirala ljetne aktivnosti dok su sjedile na klupi u parku ispod nebodera. Lea je sve zapisivala u bilježnicu: kupanje, mlijeko za sunčanje s mirisom kokosa, veliki bijeli šeširi (jer mi smo cool cure), odbojka na pijesku, zgodni dečki, kino, pizza, brdo selfieja, kupanje u toplessu (ha, ha, ha). Onda bi na kraju ljeta stavljale zvjezdice pored svake stvari koju su ostvarile. Topless nikad nije dobio zvjezdicu. Mija se nasmijala. Nedostaje joj Lea, morala je priznati sama sebi. Iako ima Anu i Ivu koje su joj super frendice, iako je u vezi s Franom (valjda je), iako će ovoga ljeta najvjerojatnije otputovati u Nizozemsku, iako, iako...
Nije previše razmišljala. Dohvatila je mobitel i poslala joj poruku na Viber.
Kako si?
Istog je trena požalila. Pa Lea joj je jasno dala do znanja da se više ne želi družiti s njom. Zar je toliko glupa pa to još nije shvatila? Dvije ljubičaste kvačice jasno su joj pokazale da je pročitala poruku.
Odgovor nije dobila.
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar