“Dobar dan još jednom. Nažalost, obitelj Spinčić maločas mi je javila da ne mogu doći jer se Lea ne osjeća dobro...”
Uhvativši tatin nimalo prijateljski pogled, odmah je nadodala: “Da sam znala ranije, odmah bih vam bila javila da ne dolazite.”
Neugodnu tišinu koja je uslijedila prekinuo je tata.
“I što bismo mi sada trebali? Dežurati danonoćno pored telefona i čekati vaš poziv? Dok se Spinčići ne udostoje dovesti svoju kćer u školu? Zaboga, pa neće hodati! Vozit će se! Ovo je... najblaže rečeno smiješno.”
Mama je čvršće stisnula Mijinu ruku. Iskričava atmosfera mogla se rezati poput rođendanske torte.
“Gospodine Perić...” krenula je Cruella, no tata ju je prekinuo usred rečenice.
“I to je sve?”
“Da, to je za sada sve”, odgovorila je ravnateljica.
“Do vašeg sljedećeg poziva, doviđenja! Idemo?” ustao je i, pogledavši prema vratima, Miji i mami dao znak da je vrijeme za odlazak.
“Doviđenja”, prošaptale su njih dvije.
“Doviđenja”, još ih je jednom pozdravila ravnateljica koja je sada svoju pažnju usmjerila na papire uredno posložene na radnom stolu.
Tata je glasno opsovao spominjući nečije intimne dijelove tijela (Mija se ipak ponadala da ga Cruella nije čula iza zatvorenih vrata, iako, morala je priznati sama sebi, bila je itekako ponosna na tatu) i žustrim se korakom uputio ka izlazu.
***
Šuškanja je bilo nemoguće zaustaviti. Iduće jutro na putu do škole pratili su je radoznali pogledi. A tek kada se pojavila na ulazu... Svi su joj se sklanjali s puta. Kao da im ususret ide Hulk, a ne prestrašena četrnaestogodišnjakinja! Pogledom je potražila Anu i Ivu koje su joj već mahale.
“Što se to dogodilo?!” zajedno su je upitale.
“Nnnne znam...” promucala je. “Cruella me prekjučer pozvala u svoj ured i rekla da je Lea slomila nogu. I da sam ja ta koja ju je gurnula niz stepenice i...”
“Ti?! Maj daaaj!” opet su zajedno govorile. “Koja bič! Kako laže!”
“Ovo je grozno... Osjećam se tako...” rukom je obrisala suze s lica.
“Kada je to Lea slomila nogu? Gdje si ti bila?” Iva ju je zagrlila.
“Ne znam, vjerojatno se poskliznula po stepenicama. Tako je rekla Cruella. Ali ja sam cijelo vrijeme bila u razredu. Osim što sam...” Mija se sada po prvi put pribrala. “Čekaj... Nešto poslije dvanaest, skoro je već zvonilo, Naumovski me poslao u zbornicu da mu donesem neke kontrolne za šesti razred. Bila je prazna, svi su bili na nastavi pa je...”
“... Lea točno sve izračunala kako bi te mogla optužiti”, Ana je dovršila rečenicu. “Ti si izašla iz razreda, a ona je rekla da mora na wc. Kad si se vratila, nje još uvijek nije bilo. Uskoro je zvonilo pa smo krenule kući”, Ana je posložila sve kockice. “Ali zašto, ne kužim?!”
Mija se tek sada sjetila da prijateljicama nije spomenula onaj plakat od kojeg joj se sada već povraćalo. “Ma gle, Janjićka me pitala ako bih pristala da budem na plakatu za odbojkaški turnir.”
“Stvarno?!” opet su zajedno govorile.
“Zaboravite na to. Nema šanse! Uglavnom, kada sam to rekla Lei, nije bila nimalo oduševljena...”
“... pa je odlučila zakucati te”, Ana je opet dovršila rečenicu u sportskom žargonu.
“Vjerojatno”, uzdahnula je Mija.
“Koja bič!” opet su ponovile.
“Ali zašto ne bi bila na tom plakatu?” upitala ju je Iva dok su se penjale na prvi kat. “Da meni to netko ponudi... Uuuu, ni sekundu ne bih razmišljala.”
“I ja bih odmah pristala”, nadovezala se Ana. “Ti nisi normalna!” zaključila je.
Bio bi to dan kao i svaki drugi da nije bilo tog nepodnošljivog šuškanja, pogleda, osmijeha, šaputanja... Fizika, glazbeni, biologija, matematika, hrvatski... Mija je stalno brisala mokre dlanove o hlače. Nije se mogla osloboditi pitanja kada će Cruella nazvati. Danas, sutra, prekosutra? Ni sama ne zna kako je dočekala jedan i petnaest. Ipak, Miju je još nešto jako uznemirilo – u svojoj priči roditeljima je prešutjela smotuljke marihuane i pušenje na balkonu. Ni sama ne zna zašto. Zapravo zna. Nije željela izdati prijateljicu koja je na kraju svojim izmišljenim optužbama izdala nju.
Kada se konačno oglasilo spasonosno zvono koje je označilo kraj današnjeg nepodnošljivog dana, Mija je rekla Ani i Ivi da se mora javiti Janjićki. Pozdravile su se i ona se brzim koracima uspela stepenicama koje su vodile u sportsku dvoranu na zadnjem katu školske zgrade. Kroz svlačionicu koja je, kao i uvijek, smrdjela na znoj, ušla je u praznu dvoranu. Janjićka je spremala lopte u mrežastu vreću.
“Profesorice!” zazvala ju je.
“O, Mija”, Janjićka se okrenula. “Otkud ti ovdje?”
“Došla sam vam reći... da... ne želim biti na onom plakatu”, promucala je.
Janjićka ju je neko vrijeme promatrala.
“Razumijem”, bilo je sve što je isprva rekla. “Žao mi je, znaš, moglo je ispasti baš fora, ali razumijem.”
“Znate, zbog ove... situacije... s Leom”
Imala je potrebu opravdati se profesorici koja je s tolikim žarom organizirala taj turnir.
“Uostalom, cijela škola priča o tome”, slabašno se nasmijala.
“Mija”, profesorica je položila ruku na njezino rame, “uistinu ne znam kako će se sve ovo završiti, ali u jedno sam sigurna – Lea je izmislila cijelu priču!” ispalila je. “Imam i ja oči, znaš. I često, prečesto vidim ono što ne bih željela vidjeti. E da, treninzi se nastavljaju kao i do sada, samo te podsjećam”, privela je razgovor kraju. “Računam na tebe!”
“Hvala. I... doviđenja”, pozdravila ju je Mija.
Više nije znala što bi rekla.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar