Plakat ne mora propasti

Ujutro prije škole imala je osjećaj da je umjesto doručka pojela kamenje koje joj sada izaziva neopisive bolove u želucu. Mogla bi izmisliti da ima temperaturu. Ipak, kad malo bolje razmisli, nema šanse da bi joj mama povjerovala. A i što bi time dobila? Ništa, eto što bi dobila. Samo bi odgodila neodgodivo. Uostalom, Lea neće doći u školu sigurno još dva tjedna.

Prebacila je ruksak na leđa, rekla sretno mi i izašla u novi dan. Na putu do škole, kao i uvijek, susrela se s Anom i Ivom. Uz šalu i smijeh gotovo da je zaboravila na nedavni događaj. Sve do prvog sata. Ušla je u razred i sjela u klupu, treći red do prozora. Mjesto pored nje bilo je prazno. Leino mjesto. Odložila je torbu na stolicu i preko nje prebacila jaknu. Poravnala je knjigu, bilježnicu i pernicu. Ponavljala je u sebi neke engleske fraze poput I’m happy because... What if I do something... I’m very proud of myself... Gledala je kroz prozor, u stare talijanske četverokatnice. U razred je, točno na vrijeme, ušla profesorica engleskog. Buka je utihnula. Nakon veselog dobro jutro zamolila je Luku da otvori prozor jer tako je lijep dan i šteta je ostaviti proljeće da nas čeka vani. I tek što je rekla da otvore bilježnice kako bi provjerili domaću zadaću, netko je pokucao na vrata. U razred je ušla Lea s nogom u gipsu! Došepesala je do treće klupe pored prozora pridržavajući se za mamu. Mija je maknula svoje stvari. Sjela je i gledala ravno ispred sebe. Onda je Leina mama nešto rekla profesorici i nestala iz razreda. Zavladala je tišina. Dobro da je Luka otvorio prozor jer bi se inače Mija onesvijestila. Ni sama ne zna koliko je puta progutala slinu koja joj se počela nakupljati u ustima. Profesorica se nakašljala, onako, kao da i nju nešto grebe u grlu, i nastavila provjeravati domaće zadaće.

Drugi sat imali su povijest. Koji se, s obzirom da im je predavala profesorica Klarić, na kraju pretvorio u sat razredne zajednice. Razrednica im je objasnila kako je Lea ipak odlučila doći u školu prije vremena koje su joj odredili liječnici jer, kao, ne želi propustiti važne predmete poput matematike, hrvatskog, fizike ili kemije na samom kraju godine. Ne želi?! pomislila je Mija. O da, želi, itekako želi, ali nema izbora ako misli popraviti ocjene. A misli. Bljak! Razrednica je zamolila učenike neka pomognu svojoj prijateljici ako joj treba nešto izvaditi iz torbe, baciti u koš, donijeti marendu i slično. Upadice koje bi usput doletjele, poput Lea, čuvaj zube! Hej, Hulk sjedi pored tebe! ili Mija vodi jedan nula!, i izazvale prigušeni smijeh, profesorica Klarić odlučno bi presjekla.

Do kraja dana nisu razmijenile ni jednu riječ, iako su dijelile istu klupu. Lea je dosljedno gledala ispred sebe. Nije joj ništa odgovorila čak ni kada ju je Mija upitala ako joj može pomoći tako da joj ponese torbu. Leina mama je cijelo vrijeme sjedila ispred razreda i pomagala joj da se premjesti iz učionice u učionicu kada je to bilo potrebno.

Trebalo je preživjeti današnji dan. Mija se osjećala kao najgora zlostavljačica, dok je Lea bila žrtva. A istina je ostala zaključana u uredu Cruelle Deville.

Do kraja dana Mija je morala razriješiti dvije stvari. Najprije je dočekala profesoricu Klarić ispred zbornice.

“O, Mija, trebaš me? Reci, kako ti mogu pomoći”, upitala ju je uvijek ljubazna Klarićka.

“Pa, ovaj, ja...”

Sama je sebi zvučala nesuvislo. Kako tek zvučiš drugima?

“Da...” razrednica je čekala njezin odgovor.

“Zamolila bih vas ako... ako možete razmjestiti Leu i mene”, konačno je izgovorila i pognula glavu. 

Profesorica je svojim prstima podigla Mijinu bradu sve dok im se pogledi nisu ponovo susreli. 

“Naravno. I ja sam mislila da bi to bilo najbolje. Od sutra ćeš sjediti s Geom, a Lea s Lukom. Ostat ćeš u svojoj klupi, a Lea će se premjestiti u prvu da bude bliže izlazu.”

“Hvala vam”, rekla je.

Razrednica joj je položila ruku na rame i šapnula joj: “Ma sve za tebe!”

Ohrabrena njezinim riječima, potrčala je prema dvorani. Janjićka je, za promjenu, opet spremala lopte u mrežaste vreće.

“Profesorice!” zazvala ju je.

“A, Mija, ti si. Konačno da i tebe vidim. Nakon okršaja, mislim.”

Kako nije željela povrijediti profesoricu koja se uistinu jako potrudila oko turnira, odlučila joj je predložiti, ako još imaju vremena, svoju ideju za plakat.

“Došla sam vam reći... vezano uz onaj plakat...”

“A to, da, propala nam marketinška inovacija”, nasmijala se.

“Nije.”

“Kako to misliš?”

“Pa ne moramo odustati od plakata. Možemo ga samo malo... izmijeniti.”

“A?!” Janjićka je složila neku grimasu.

“Mislila sam da sve mi djevojke koje predstavljamo školu budemo na plakatu, znate već, poredane u dva reda, jedne stoje, druge sjede.”

“Jedne stoje, druge sjede? Pa takvi su plakati bili još u moje vrijeme”, naglasila je to moje vrijeme da je Mija pomislila kako je Janjićka igrala odbojku s dinosaurima. “E, to je zastarjelo! Hoćeš tim mladima ponuditi nešto novo, nešto drugačije, a oni se vraćaju na jedni stoje, drugi sjede”, mrmljala je sada nekako više za sebe.

“Ali ako nas uslika pravi fotograf, može ispasti fora”, Mija je bila uporna.

Janjićka se naslonila na nekakvu drvenu gredu koja je dijelila dvoranu od skladišta za lopte, strunjače, užad i ostale rekvizite.

“Nemamo puno vremena”, počeškala se po bradi.

Razmišljala je.

“Ovako, reci curama da se malo srede, ne moraju biti kao Rita Ora, ali neka bar operu kosu. Vidimo se sutra u pet. Pozvat ću i onog fotografa. Ne znam hoćemo li stići odštampati sve na vrijeme, ali možemo pokušati.”

Mija je bila zadovoljna. No, prije nego što je otišla, zastala je.

“Profesorice, oprostite, ali što vi znate tko je Rita Ora?”

“Naravno da znam. Imam unuku koja je luda za njom. Kuća mi je oblijepljena njezinim plakatima”, uzdahnula je. “Vidimo se onda sutra u pet. I nemojte mi kasniti!”

(fotografija: pixabay.com)

Rastanak

Mija nije znala kako smiriti potres u svojoj glavi: to hoćeš-nećeš s Franom, tata koji će prvi put u njezinu životu biti odsutan, situacija s Leom... Dobra stvar u svemu tome je što će tata boraviti u Nizozemskoj najviše mjesec dana, a onda će u Rijeci opet raditi za tu istu brodograđevnu tvrtku mjesec dana. I tako će se smjenjivati mjeseci u Nizozemskoj s onima u Hrvatskoj. Rekao joj je neka na to gleda s vedrije strane – kada uskoro završi škola, moći će zajedno s mamom doći k njemu na kraći odmor. Koja utjeha! Znala je da nije jedina čiji tata radi u drugoj zemlji. Franin tata, na primjer, radi na nekoj platformi ispred obala Brazila. Već godinama. Dva mjeseca je na poslu, a mjesec dana kući, na odmoru. Sada će ona i mama biti same u kući. Prepuštena na milost i nemilost, dramatično je pomislila. Bez tatine tihe potpore. Znala je da pretjeruje, ali nema veze. Čak joj je i mama jučer rekla da tata ne putuje na kraj svijeta, nego samo na dva sata leta. Što god se dogodilo, stiže kući već isti dan.

***

Mija leži u svom krevetu. Nedjelja je. A ona je oduvijek mrzila nedjelje. Mama i tata u potrazi su za brdom stvari koje će mu trebati u Utrechtu (tako se, naime, zove grad u kojem će tata raditi). Sutra ujutro mama ga vozi u Zagreb, odakle leti na novi posao. Mija ne ide s njima jer a) idu jako rano, b) sutra mora u školu, c) teško da bi u malenom Twingu još bilo mjesta i za nju.

Zatvorila je oči. Gotovo da može čuti glasove koji dopiru s plaže. Dječju viku iz plićaka. Osjetiti ljetno sunce u smiraju dana. I miris losiona za sunčanje. Po leđima i nogama bockaju je kamenčići unatoč mekanom ručniku koji miriše na sol. Lea je pored nje. Uhvatila ju je za ruku i zatresla. Mija! Spavaš li? Pa skoro, odgovorila je. Daj, idemo u more. I već je otrčala u tirkizno plavetnilo. Super je, dovikuje joj iz plićaka. Mija je pažljivo zakoračila. Pa tako ne ulazi ni moja mama! Lea se smije. Brže malo! sada ju je već pošpricala. Jedan, dva, tri i Mija se prepustila ugodnoj toplini mora. Zaronila je, napravila kolut pa izronila. Ne mogu razlikovati boju tvojih očiju od plave boje mora, rekla joj je Lea. A moje su smeđe kao, kao... ma znaš već kao što. Smijeh je bio nezaustavljiv. Potom se vratila na plažu i napuhala veliku plavu loptu na kojoj je pisalo Nivea. Bacila ju je prema Miji da bi u idućem trenu nestala pod morskom površinom. Ariela, hvataj! Mija joj je dodala loptu. Lea ju je odbacila jagodicama prstiju. Lagana je kao pero, rekla je prije negoli je trbuhom dodirnula kamenčiće na dnu plićaka. Izašle su iz mora nakon pola sata. Brrr, hladno mi je. Mija se ogrnula ručnikom. Lea je najprije raščešljala svoju plavu kosu. Mija je sjela, okrenula joj leđa i rekla: A sada moju! Au, čupaš me, lakše malo, dobacivala je. Ušuti već jednom, Lea bi prekinula njezino negodovanje i nastavila prolaziti češljem po Mijinoj dugačkoj kosi. Imamo još vremena, vratila je sat u torbu i pogledala u pravcu beach bara. Sjele su na udobne bijele jastuke ispod slamnatih suncobrana. Jednog dana tako ćemo uživati na Maldivima, a ne na Kantridi, rekla je Lea. Sunce je nestajalo za Učkom. Naručile su Nesfrappe. Prezgodni konobar ubacio je u visoke čaše i dvije plave slamčice. Za vas, ljepotice, namignuo im je i nestao za drugim stolom. Zahihotale su se i rukom prekrile usta. Blago njegovoj curi, uzdahnula je Lea. Koja sretnica, nadodala je Mija. I mi ćemo imati tako zgodne dečke, Lea se vragolasto nasmiješila. Mija je poželjela da ovo ljeto nikada ne završi.

Otvorila je oči. Koliko je prošlo od tada? Godina ili dvije, više se nije mogla sjetiti. Obrisala je suze, spustila se ljestvama i nestala u kupaonici. Nakon što se umila i pospremila sjećanja, poslala je Frani poruku.

Jesi doma?

Nije stigla odbrojati ni do deset.

Da, napisao je.

Spustiš se ispod nebodera?

Može.

Nisu se sreli u liftu. Već ju je čekao naslonjen na ogradu pred ulazom.

“Sve ok?” upitao ju je umjesto pozdrava.

“Zašto pitaš?” začudila se njegovom pitanju.

“Jer mi nikad nisi poslala takvu poruku. I jer ne izgledaš baš happy.”

Osjetila je kako joj se suze opet nakupljaju u očima premda nije željela plakati pred Franom.

“Nije sve ok”, odgovorio je Frano umjesto nje.

“Nije”, prošaptala je.

Dodirnuo joj je lice i rukom obrisao suzu koja je potekla niz njezin obraz. Onda ju je ponovo uvukao u džep traperica.

“Tata, mislim, moj tata je konačno dobio posao. U Nizozemskoj”, rekla je i rukavom obrisala nos kad već nije imala papirnate maramice. “Utrecht.”

“A tako...” kimnuo je glavom. “Nije sjajno, ali barem nije daleko.”

“To kaže i moja mama.”

“A gle, moj stari radi u Brazilu. E, to je stvarno daleko.”

“Da, znam... I kako je tebi?”

“Navikneš se”, nasmiješio se i slegnuo ramenima.

Iako je ljeto bilo gotovo pred vratima, večeri su još bile svježe. Miji nije bilo jasno zašto je onda Frano obukao majicu kratkih rukava.

“Najprije ga mama odbaci do Zagreba. Tamo hvata avion za Frankfurt. Iz Frankfurta leti za Brazil, točnije za Rio de Janeiro. Iz Rija opet leti do platforme Libra koja se nalazi dvjesto kilometara južnije. More ispod njih duboko je dva kilometra.”

“Koji užas!” Mija se stresla na samu pomisao da spava iznad takve dubine. “Jesi nekad bio kod njega?” 

“Jednom smo ga mama i ja dočekali u Riju. Toliko je milja skupio da nismo morali platiti avionsku kartu.”

“Uh, koji put...” rekla je zamišljeno.

“Tebi je Utrecht u susjedstvu”, gurnuo ju je laktom.

“Pa, kad malo bolje razmislim, i je. Kako je bilo putovati toliko daleko?”

“Teško. Zamisli da moraš provesti cijeli dan u avionu s mojom mamom koja ne prestaje pričati? I ti bi poželjela baciti se u ocean.”

Nasmijala se. Više nije plakala. Uvijek može gore, tješila se.

Opet su zajedno čekali lift. No, ovaj put, prije negoli je izašao na 20. katu, Frano je odmaknuo pramen njezine kose.

“Drži se”, namignuo joj je i nestao iza metalnih vrata lifta.

Ostala je bez riječi. Mama i tata već su bili kući kada je ušla u stan. Zbog silne strke nisu je ni pitali gdje je bila. I bolje.

Poslije večere tata je na balkonu zapalio cigaretu. Vidjela je crveni žar koji se pomicao gore-dolje.

“Kako si?” upitala ga je.

Tata ju je zagrlio.

“I dobro i loše”, odgovorio je.

“I ja isto. Više te neću moći dočekati ispred ulaza u brodogradilište... kao nekada.”

“Hoćeš, za koji mjesec, ali u drugom gradu.”

Uzdahnula je.

“Naspavaj se. Sutra te čeka škola.”

“Grrrrrrrrrrrrrrr. Mrzim.”

“Ma što je to za tebe, zapovjednicu gusarskog broda”, nasmiješio se.

“Onda... vidimo se”, na neki je način željela privesti kraju neizbježan rastanak.

“Čujemo i vidimo”, ispravio ju je tata. “Neću ti reći da budeš dobra i slušaš mamu jer je to nepotrebno. Reći ću ti samo da paziš na sebe. Najbolje što možeš.”

Zagrlila ga je. Tata ju je poljubio u čelo.

“Laku noć”, rekla je.

“Laku noć. I pozdravi Franu”, dobacio je.

Ništa nije odgovorila. Mija je u mraku mogla naslutiti tatin polusmiješak, a tata Mijino prevrtanje očima.

(fotografija: pixabay.com)

Na pravome mjestu

Konačno! Ona i Frano idu u kino. Mija mu je namjeravala pozvoniti na vrata, no Frano je rekao da će je radije čekati ispred nebodera. Ne da mu se slušati mamine komentare, monologe i nepotrebna pitanja. Kada ju je ugledao u kratkoj crnoj suknji od tila, čizmama koje su bile imitacija Martensica, bijeloj majici i jakni koja je opet bila imitacija kožne, upitao ju je: “Što ideš na balet?”

“Ne, idem s tobom gledati Kapetana Marvela”, rekla je u prolazu i krenula prema autobusnoj stanici.

U kinu je bila poprilična gužva i ljudi su gurali Miju s lijeva i s desna, dok konačno nije sjela u udobnu crvenu stolicu. Frano joj je ponudio kokice. Uzela je šaku, tek toliko da ne ispadne ona koja u svemu mora biti drugačija. Ovo će joj biti dovoljno do kraja filma. Te suhe kokice doslovno su joj zapinjale u grlu. Morala ih je dobro sažvakati da bi ih uopće progutala. Kao da žvače žilavu piletinu. Užas.

Svjetla su se ugasila, zvuk je sa svih strana ispunio dvoranu i film je počeo. Ukratko, Captain Marvel, odnosno pilotkinja Carol Danvers, vraća se na Zemlju nakon što su je spasili Kree izvanzemaljci. Oni su, naravno, izmijenili njezin DNA i Danvers je postala ženski Superman koji brani Zemlju od napada opasnih Skrullova. Plava kosa Brie Larson Miju je opet podsjetila na Leu. Lea... Rukom je prošla kroz kosu. Sada nije vrijeme da razmišlja o Lei. Usmjerila je pažnju na film. I na Franu. Koji je pak pažljivo pratio svaku scenu. Stvarno je zgodan, razmišljala je Mija. Nije da priča baš najviše na svijetu, ali stvarno je jako zgodan. Promotrila je njegovo lice iz profila: pramen kovrčave kose pao mu je preko lica, smeđe oči uokvirene dugačkim gustim trepavicama vidjele su samo ekran ispred sebe, pravilna usta, obrijano lice, lančić s metalnom pločicom koji je završavao u njegovoj hoodici. Frano je osjetio njezino meškoljenje, odnosno šuškanje tutu suknje.

“Hoćeš?” pružio joj je vrećicu s kokicama.

“Ne, hvala”, odmahnula je rukom. Skoro pa gadljivo.

Naslonila je glavu na desnu ruku. Najradije bi zatvorila oči, no Frano bi je mogao nešto pitati ili je opet ponuditi kokicama. Oduvijek je željela ići u kino s dečkom koji joj se jako sviđa. Kao Frano. I dok bi gledala film, odjednom bi osjetila njegove usne na svojima. Naravno, sjedili bi u zadnjem redu. I nastavili se ljubiti do kraja filma. Dobro, nije baš sigurna kako bi to bilo ljubiti se s nekim bez prestanka dva sata. Vjerojatno naporno. Možda bi joj i dosadilo nakon deset minuta. I kako bi se ljubili? Onako kako je Lea opisala? Hmmm... Kada je opet pogledala Franu koji nije propuštao ni jednu scenu, zaključila je: Nema šanse! Zgrabila je još šaku kokica. Da si prikrati vrijeme.

“Kako ti se svidjelo?” upitao ju je Frano na izlasku iz kina.

“Ma genijalno!” odgovorila je.

“Možeš mislit”, lagano ju je gurnuo u rame.

Na putu kući promijenili su dva autobusa. Vani je već bio sumrak. Dok je sjedila pored prozora, promatrala je osvijetljene ulice, izloge trgovina, kafiće u kojima su ljudi razgovarali pod prigušenim svjetlom, zapuštene sive fasade predivnih zgrada, pothodnike, razrovane ulice, drvorede... Uvijek kada bi prolazila gradom na kraju dana, osjetila bi neku neobjašnjivu tugu. Primaknula se bliže Frani. Nije reagirao. Ali nije se ni odmaknuo.

Kada je ušla u stan, mama i tata sjedili su u dnevnom boravku. Razgovor je naglo utihnuo.

“Hej, što ste tako ozbiljni?” upitala ih je i sjela na fotelju.

Mama je čak nije opomenula da skine čizme i ne gazi njima po tepihu.

“Mija...” krenuo je tata, “da ne duljim previše nepotrebnim stvarima... Našao sam posao.”

“Stvarno?!” Mija se poveselila jer je i tata bio sretan. “Opet ćeš graditi brodove u 3. maju?”

“Ne, Mija”, rekao je. “Zapravo da, opet ću graditi brodove. Ali ne u Rijeci. Našao sam posao u Nizozemskoj.”

(fotografija: pexels.com)

Kada u neplaniranoj šetnji neplanirano sretneš njega

Mija se nije mogla sjetiti da se ikada u životu osjećala tako umorno kao idućeg jutra. Mama i tata su se složili da će ostati kući do kraja tjedna. Uostalom, danas je već utorak.

Spustila se ljestvama iz svoga broda i zastala ispred balkonskih vrata. Protegnula se i zijevnula. Dan je bio sunčan, jedan od onih kada na modrome nebu nema ni jednog oblaka, a oštra je svjetlost zauzela svaki kutak sobe. Na trenutak je čak i zaboravila na jučerašnju katastrofu. Ali se zato prisjetila tate. Imala je osjećaj da je opet ona mala djevojčica koju tata nosi na ramenima. Moj tata – moj junak. Bio je to natpis na jednoj njezinoj majici koju je prerasla već davnih dana. Oh, kako istinito!

Odmaknula je zavjese i otvorila vrata. Proljeće je već titralo u zraku i pozivalo na boravak na otvorenom. Ušla je u kuhinju. Mame i tate nije bilo u kući. Još jednom je zijevnula i pogledala na sat. Podne! Ni sama nije mogla vjerovati koliko je dugo spavala. U šalicu je usula vrećicu Nes cafea s okusom čokolade i prelila je vrelom vodom. Da je razbudi. Mogla bi izaći. Da, dobra ideja. Usput će si kupiti krafnu.

Dok je čekala lift, sjetila se da bi mogla prošetati Uličara. Jadan, tko zna koliko nije bio vani... Uostalom, u društvu je uvijek zabavnije. Spustila se do 15. kata i pozvonila. Iza poluodškrinutih vrata ugledala je lice susjede Branke.

“O, mila, to si ti”, osmjehnula joj se. “Uđi, uđi.”

Branka je izgledala jednako loše: suhe mršave ruke, blijedo lice, marama koja je skrivala glavu bez kose od silnih kemoterapija, haljetak cvjetnog uzorka koji je prebacila preko spavaćice.

“Mislila sam ako želite da prošetam Uličara, ovaj, ne, Rona”, zbunila se. “Lijep je dan... Ili ako vama treba donijeti nešto iz dućana...”

“Ti meni zlata vrijediš, znaš”, nasmiješila joj se Branka. “Možeš ga prošetati ako želiš. Hvala ti, ne treba mi ništa od namirnica. A što danas nisi u školi?” iznenadila ju je pitanjem.

“Ne, nešto sam kašljala pa sam ostala kući još par dana”, smislila je uvjerljivu ispriku.

“Rooon!” zazvala ga je Branka i pas je dotrčao s balkona.

Mija ga je pomilovala po dlakavoj glavi. Odmah je primijetila da Uličar – nije smrdio. Štoviše, bio je čist i uredan.

“Ante ga je jučer odveo na pranje. Trebalo je i njega malo urediti”, susjeda je pročitala njezine misli. 

“Ma kako lijepo mirišeš”, raskuštrala mu je dlakavu glavu. “Vidimo se!” pozdravila je susjedu dok je pas skakutao oko nje.

Izašli su u proljetni dan. Biljke ispod nebodera već su procvjetale. Nakon kraćeg razmišljanja odlučila je – krenut će prema Belvederu pa će se donjom ulicom vratiti kući. Poprilično dugačak put bio je pred njima. Nije napravila ni dva koraka kada je začula svoje ime. Muški glas. Točnije, Franin glas. Mogla bi produžiti praveći se da ga nije čula. Ali i s Marsa bi bilo vidljivo da ga izbjegava. Zapravo ni sama ne zna zašto. Umjesto toga je zastala, okrenula se, rukom zaklonila lice od sunca i rekla: “Hej!”

“Kamo ti?” upitao ju je.

“Idem prošetati Uličara. Hoćeš s nama?”

Frano je razmišljao trenutak-dva i rekao: “Može.”

Krenuli su istim onim putem kao i onoga dana kada su izašli. Prvi i posljednji put. Nisu ni odgledali onaj SF koji su namjeravali. Uličar je čas pogledavao Miju, a čas druge ljude, automobile koji su prolazili, zastajkivao bi ili nešto njušio.

“Nisi u školi?” upitala ga je.

“Danas smo ranije bili gotovi. A ti?”

“I mi isto”, samo se nasmiješila.

Opet su prošli putem koji je vodio ispod pet visokih nebodera do gradskog groblja pa dalje prema Kozali i Belvederu. Mija je u obližnjoj pekari kupila krafnu s čokoladom. Predložila je da sjednu u park. Budu li se spustili donjom cestom, od silne buke neće moći razgovarati, a ni hodati zbog parkiranih automobila. Osim toga, morat će proći pored Leine kuće, a to definitivno nije željela.

“Opet nisi doručkovala?” upitao ju je dok joj se čokolada cijedila niz prste.

“Ovaj put stvarno nisam”, odgovorila je.

Neko su vrijeme sjedili bez riječi.

“Ti si uvijek tako ozbiljan?” Mija je prva prekinula šutnju.

“Ponekad se znam i nasmijati”, odgovorio je.

Uličar je naciljao neku pticu, no Mija ga je čvrsto uhvatila za povodac.

“Znaš...” krenuo je Frano, “još uvijek ne znam ako se ljutiš na mene zbog onog zadnjeg izlaska... Ne znam ako sam rekao nešto što nisam trebao...”

“Pa zapravo i jesi”, ispalila je.

Ovo je, valjda, vrijeme kada se istina ne može prešutjeti.

“Kada si spomenuo moju...” zastala je. “Leu.”

“A to, da”, rekao je i ušutio.

“I?” bila je uporna.

“Leu znam još iz osnovne, iz viđenja, s hodnika...” Frano je bio dosljedan svojim kratkim rečenicama.

“I to je sve?”

Ajme, što si dosadna! Udavit ćeš ga glupim pitanjima! Pa se onda opet čudi što ti se ne javlja... koliko ono... dva tjedna? Tri tjedna?

“Da, valjda, ovaj, htio sam ti reći, pitati te...” Frano je nepovezano nizao riječi da bi na kraju rekao: “Znaš... onaj dan kad smo trebali ići u kino pa završili u McDonald’su… Uglavnom, pitao sam te za Leu jer se mom frendu s veslanja ona jako sviđa”, završio je.

Mija je imala osjećaj da ju je netko zalio kantom vode. Hladne, naravno.

A ti si mislila da... Joj, Mija, baš si jadna! Ma ne jadna, glupa si, eto! Glupača! I samo zato što nisi znala zašto te Frano pitao to što te pitao, ti si upropastila izlazak o kojem si toliko sanjala. I još ga onako izgurala iz lifta.

“Aha, kužim, da”, mrmljala je sebi u bradu. “Sviđa mu se Lea, kažeš? Ali ona ima dečka. Ivana Cara iz 8. b. I jako je zaljubljena u njega. Tako da... nisam sigurna koliko tvoj frend ima šanse.”

Sada je trebala prikupiti snagu i postaviti mu ono najteže pitanje.

“Frano, sviđa li se i tebi Lea?”

Više nije disala. Čekala je njegov odgovor.

“Zgodna je, da. Ali mi se ne sviđa”, nasmiješio joj se.

I ona je njemu uzvratila osmijeh.

“Zašto pitaš? To za Leu, mislim?”

“Bez veze. Zapravo, nije bez veze. Znaš...”

Isprva nesigurno, ispričala mu je cijelu priču. Njemu nije prešutjela, kao roditeljima, onaj dio o marihuani. Samo o Jakovu.

“Tko bi to rekao za Leu...” rekao je Frano. “Izgled fakat vara.”

“Jako”, zaključila je.

Nakon skoro sat vremena Uličar je počeo strugati šapama po kamenčićima u parku. Vrijeme je da se kući krene, poručio joj je pogledom.

“Moram vratiti Uličara”, ustala je.

“Idemo onda”, rekao je.

Ubrzali su korak. Uličar se nije bunio. Trčkarao je uz Miju i mahao repom.

“Možemo koji dan do Cinestara”, predložio je Frano dok su čekali lift. “Instrukcije iz matematike više ti nisu potrebne, zar ne?”

“Pa... to si mi obećao još prije... tri tjedna? Ili su prošla već četiri?” rekla je i otvorila vrata na 15. katu. 

“Instrukcije ili film, podsjeti me?”

“Vidimo se... u subotu na instrukcijama”, namignula mu je.

(fotografija: pexels.com)

Neugodna istina

Mama, tata i Mija iznova sjede u uredu ravnateljice. Na istim onim stolicama s desne strane njezina stola. Sve je isto kao i zadnji put, samo što su sada i one tri stolice s lijeve strane zauzete. Na njima sjede Lea i njezini roditelji. Jedva da su se međusobno pozdravili. Iza ravnateljice danas sjede i profesorica Klarić, Mijina i Leina razrednica, te školska psihologinja, simpatična žena kovrčave crvene kose.

Cruella je dlanove položila na stol i čeka.

Mija je na tren pogledala Leu. Kosu je skupila u rep. Odjevena je u jednostavnu bijelu majicu i traperice, a desna joj je nogavica zavrnuta skoro do koljena zbog – noge koja je u gipsu. Blijeda je. Mama i tata zaštitnički su je zagrlili. Ovo je definitivno bila druga Lea od one koju je Mija posljednji put vidjela na rođendanu. I od one s kojom je posljednji put razgovarala u nedjelju.

“Dakle”, Cruella je prekinula mučnu tišinu prešavši svojim laserskim pogledom s lijeve na desnu stranu, “ovdje smo kako bismo rasvijetlili okolnosti ovog događaja koji je potresao našu školu i uspješno priveli kraju proces mirenja.”

Tišina. Svi šutke čekaju nastavak priče.

“Da ne duljim nepotrebnim detaljima”, započela je razrednica i pritom se malo nakašljala, “naša učenica Lea Spinčić slomila je nogu, točnije gležanj...”

Rukom je pokazala na njezinu nogu u gipsu.

“Dakle, slomila je gležanj nakon što ju je druga naša učenica, Mija Perić, gurnula niz stepenice. Situacija je ozbiljna jer se radi o nanošenju teških fizičkih ozljeda, što će, kako su roditelji najavili, rezultirati prijavom protiv škole i obitelji Perić”, zaključila je razrednica. “No, prije toga, mislim da bi svima nama u ovoj prostoriji bilo korisno da saznamo što se točno i kako dogodilo. Dakle, Lea”, obratila joj se, “reci nam kako je...”

“Neće Lea ništa govoriti!” prekinuo ju je njezin tata. “Kao da joj nije dovoljno sve to što je prošla. Znate li vi koliko dugo neće moći ići u školu? Skoro mjesec dana!”

Ajme, kako će joj to teško pasti, pomislila je Mija.

“Stvari su jednostavne. Dok se moja kći spuštala stepenicama koje su bile skliske jer ih vaše čistačice nisu prebrisale na vrijeme, a to je itekako dobar povod za tužbu”, pleo je priču Lein tata, “vaša joj je kći”, pogledao je nimalo prijateljski Mijine roditelje, “prišla s leđa, ne, nije ni prišla, nego joj se prišuljala i gurnula je. Da, gurnula je, samo tako!” sada je već vikao. “A znate li što je najgore od svega? Znate li? Učinila je to bez ikakvog povoda, bez razloga, iz čistog hira!”

Mija u zraku predosjeća eksploziju. Razorniju od Hiroshime, kako se čini po tatinom pogledu. Osjetila je stisak mamine ruke.

“Gospodine Spinčić, razumijem vas. I ja sam roditelj. Zato i jesmo ovdje da riješimo ovu situaciju najbolje što možemo”, psihologinja ga je nastojala primiriti. “Ovakvi... tonovi mogu nam samo...” 

“Nemamo mi što rješavati, gospođo draga!” Lein je tata i nadalje vikao.

Sada je pak i ustao sa stolice.

“Sve je itekako jasno! Ova mala Mija gurnula je moju kćer po stepenicama, a ona će zbog toga morati proći poprilično dugački oporavak, od gipsa do fizikalne terapije, a što će se negativno odraziti na njezin školski uspjeh”, grmio je tata. “A za koji mjesec čeka je i upis u srednju školu!”

“Gospodine Spinčić...” psihologinja je opet pokušala nešto reći.

Profesorica Klarić pogledala je Miju, slegnula ramenima i jedva primjetno joj se osmjehnula.

“Ja vas uvjeravam da će škola učiniti sve što može da vašoj kćeri olakša izbivanje s nastave”, ravnateljica je nastojala ponuditi pomoć.

Bezuspješno!

“A zašto? Zašto? Zbog ove ovdje... neodgojene balavice!”

Tri, dva, jedan... Bum!!! brojala je Mija u sebi.

“E sad je stvarno bilo dosta!” oglasio se Mijin tata. “Moja supruga i ja više ne želimo slušati ove sulude optužbe.”

“Sulude optužbe, kažeš?” Lein je tata bio uporan. “Tebi je ovaj gips na nozi moje kćeri suluda optužba! Vidjet ćeš ti što je optužba kada ti se javi moj odvjetnik!”

“Ja sam gospodin Perić, a ne ti. Jel’ to jasno?” upitao ga je Mijin tata uputivši mu pogled s kojim se nitko ne bi volio susresti. “Cijelo vrijeme, dakle, slušamo sulude optužbe gospodina Spinčića”, baš je morao naglasiti to sulude, “a da pritom ni jednom riječju nismo čuli što moja kći ima za reći o tom događaju.”

“Molim vas, smirimo se. Ovako ne možemo razgovarati. Ni ne čujemo jedni druge, a kamoli...” opet je krenula psihologinja koju nitko, opet, nije slušao.

“Kao da je nekoga briga”, mrmljao je Lein tata sebi u bradu.

“Gospodine Perić...” oglasila se profesorica Klarić, “ja sam Mijina i Leina razrednica već četiri godine. Znam da je vaša kći uzorna učenica. Gotovo da nema profesora koji za nju neće imati lijepe riječi. Ističe se i u izvannastavnim aktivnostima. Predstavljala je našu školu na Lidranu i na odbojkaškim turnirima. Sve ja to znam, no...” knedla joj je zapela u grlu.

“Ha, sad ćemo je još i hvaliti! Ma molim vas! Dosta je bilo ovog...” Lein je tata opet ustao, na što ga je Leina mama prekinula jednim: “Smiri se više!”

“Gledajte...” ubacila se ravnateljica koja cijelo vrijeme nije odmaknula dlanove sa stola. “Dogodilo se... to što se dogodilo. Svi smo bili neugodno iznenađeni i potreseni njezinim činom. Kako je rekao gospodin Spinčić, nije nam jasan motiv. Kako je Lea dala naslutiti, radi se o nekim neriješenim razmiricama između njih dvije. Uistinu mi je žao, vjerujte mi, no ovaj njezin postupak u tom slučaju poprima i značajke osvete.”

“I vi uistinu vjerujete u svoju priču? Da bi do jučer uzorna učenica gurnula svoju prijateljicu niz stepenice? Samo zato jer su se, eto, malo porječkale! Sve se ovo svodi na moja riječ protiv tvoje.” 

“Gospodine Perić, nije bitno u što ja vjerujem ili ne vjerujem. Ovo su činjenice.”

Pritom je rukom opet pokazala na Leinu nogu.

“I svi, svjesna sam toga, moramo snositi posljedice. I škola, i vi, i Mija. Tim više što imamo i jednog učenika koji je sve vidio i koji može potvrditi Leinu priču. Jakova Severa. Žao mi je.”

Na spomen Jakova Severa Mija je protrnula.

Tako znači... Cijelu si priču posložila do najsitnijih detalja. Zašto, Lea, zašto? vrištala je u sebi. Zbog jednog jointa? Zbog jednog glupog, glupog plakata?

Pogledala ju je. No, Lea se nije željela susresti s njezinim pogledom. Cijelo je vrijeme gledala u svoj gips koji je već bio išaran potpisima, srcima, cvjetićima... Kada je onoga dana roditeljima ispričala što se dogodilo, izostavila je dio o marihuani i glupom Jakovu. Zašto? Željela je ostati odana svojoj najboljoj prijateljici. Kako je pogriješila! Nije mogla ni slutiti da bi je ta ista prijateljica optužila za osvetničko razbijanje noge. Optužbe, odvjetnik, prijava, posljedice, brujalo je u Mijinoj glavi. Odmaknula je maminu ruku.

“Jesi dobro?” čula je njezine riječi negdje iz daljine.

Vrtjelo joj se u glavi. Mislila je da će se, ako sada ustane, onesvijestiti. No, posljednjim je snagama iz sebe izvukla jedva čujni glas.

“Mogu li nešto reći?”

“Mija, možeš li ponoviti što si rekla? Ne čujem te”, rekla je profesorica Klarić.

“Mogu li nešto reći?” ponovila je, sada malo glasnije.

“Ha, sada bi nešto i govorila!” Lein tata bio je uporan.

“Reci”, razrednica je bila kratka, ignorirajući njegov komentar.

“Pa...” duboko je udahnula. “Nije bilo tako kako je Lea ispričala. Nisam je gurnula po stepenicama. Malo prije kraja sata ona je izašla na wc, a mene je profesor Naumovski poslao u zbornicu po kontrolne. Možete ga pitati.”

“Već jesam. Potvrdio je da je bilo tako”, složila se razrednica. “Nastavi, molim te.”

“I onda sam mu donijela kontrolne, zvonilo je i išla sam kući. Leu više nisam vidjela. Nisam je gurnula po stepenicama!” još jednom je to odlučno naglasila. “Ali... Lea je nedavno slavila rođendan koji... koji...” tražila je pravu riječ. “Uglavnom, njezini roditelji nisu bili kući. Bili smo svi mi iz razreda i još neki dečki s odbojke. I Jakov. Nakon nekog vremena neki od njih povukli su se na balkon. Bilo je mračno, ovi iz dnevnog boravka to nisu ni primijetili. Lea je i mene pozvala. Kada sam došla, odmah sam osjetila...”

“Mija me nije gurnula niz stepenice!” Lea je prekinula njezinu priču.

Tišina.

“Molim?!” istovremeno su upitali i ravnateljica, i razrednica, i psihologinja, i Leina mama, i Mijini roditelji.

“Mija me nije gurnula niz stepenice!” ponovila je još jednom. “Sve sam izmislila, eto.”

“Ali zašto, pobogu, djevojko?” Cruella je po prvi put u osam godina bila iznenađena.

“Ne, ne! Moja kći ne laže! Sigurno je...”

“Tata, istina je, nije me gurnula. Samo sam željela da...”

Mija je jako dobro znala da Lea smišlja neki razlog koji će svima zvučati uvjerljivo.

“Samo sam željela da ja budem na onom plakatu umjesto nje. I to je sve. Ne znam gdje mi je bila pamet, stvarno ne znam...” sada je plakala u maminom zagrljaju.

Naravno, Lea je znala da je bolje priznati djelomičnu istinu nego dopustiti da priča o marihuani dospije u javnost. Jer, tek bi onda bilo itekako ozbiljnih posljedica.

“Predlažem, ako se slažete, da SVI sada odemo kući i dobro se odmorimo”, profesorica Klarić je, pogledavši ravnateljicu i psihologinju, posebno naglasila ovo svi. “Lea”, usmjerila je pogled prema njoj, “ovo ti stvarno nije trebalo. Moramo jako dobro razmisliti što ćemo dalje poduzeti. Ali sada nije vrijeme za to. Pođimo doma i odspavajmo. Jutro je pametnije od večeri”, zaključila je razrednica.

(fotografija: pexels.com)

Šuškanja

Čekali su ispred ravnateljičina ureda u dogovoreno vrijeme. U 17.00 vrata su se otvorila i Cruella ih je pozvala da uđu. Rukom im je pokazala tri stolice ispred svog stola. S desne strane. S lijeve su još tri čekale Leu i njezine roditelje. Sjeli su. Tata je cijelo vrijeme nervozno lupkao nogom o pod. Mama ju je primila za ruku. Cruella ih je poskenirala svojim nepodnošljivo plavim očima i tada se konačno oglasila.

“Dobar dan još jednom. Nažalost, obitelj Spinčić maločas mi je javila da ne mogu doći jer se Lea ne osjeća dobro...”

Uhvativši tatin nimalo prijateljski pogled, odmah je nadodala: “Da sam znala ranije, odmah bih vam bila javila da ne dolazite.”

Neugodnu tišinu koja je uslijedila prekinuo je tata.

“I što bismo mi sada trebali? Dežurati danonoćno pored telefona i čekati vaš poziv? Dok se Spinčići ne udostoje dovesti svoju kćer u školu? Zaboga, pa neće hodati! Vozit će se! Ovo je... najblaže rečeno smiješno.”

Mama je čvršće stisnula Mijinu ruku. Iskričava atmosfera mogla se rezati poput rođendanske torte. 

“Gospodine Perić...” krenula je Cruella, no tata ju je prekinuo usred rečenice.

“I to je sve?”

“Da, to je za sada sve”, odgovorila je ravnateljica.

“Do vašeg sljedećeg poziva, doviđenja! Idemo?” ustao je i, pogledavši prema vratima, Miji i mami dao znak da je vrijeme za odlazak.

“Doviđenja”, prošaptale su njih dvije.

“Doviđenja”, još ih je jednom pozdravila ravnateljica koja je sada svoju pažnju usmjerila na papire uredno posložene na radnom stolu.

Tata je glasno opsovao spominjući nečije intimne dijelove tijela (Mija se ipak ponadala da ga Cruella nije čula iza zatvorenih vrata, iako, morala je priznati sama sebi, bila je itekako ponosna na tatu) i žustrim se korakom uputio ka izlazu.

***

Šuškanja je bilo nemoguće zaustaviti. Iduće jutro na putu do škole pratili su je radoznali pogledi. A tek kada se pojavila na ulazu... Svi su joj se sklanjali s puta. Kao da im ususret ide Hulk, a ne prestrašena četrnaestogodišnjakinja! Pogledom je potražila Anu i Ivu koje su joj već mahale.

“Što se to dogodilo?!” zajedno su je upitale.

“Nnnne znam...” promucala je. “Cruella me prekjučer pozvala u svoj ured i rekla da je Lea slomila nogu. I da sam ja ta koja ju je gurnula niz stepenice i...”

“Ti?! Maj daaaj!” opet su zajedno govorile. “Koja bič! Kako laže!”

“Ovo je grozno... Osjećam se tako...” rukom je obrisala suze s lica.

“Kada je to Lea slomila nogu? Gdje si ti bila?” Iva ju je zagrlila.

“Ne znam, vjerojatno se poskliznula po stepenicama. Tako je rekla Cruella. Ali ja sam cijelo vrijeme bila u razredu. Osim što sam...” Mija se sada po prvi put pribrala. “Čekaj... Nešto poslije dvanaest, skoro je već zvonilo, Naumovski me poslao u zbornicu da mu donesem neke kontrolne za šesti razred. Bila je prazna, svi su bili na nastavi pa je...”

“... Lea točno sve izračunala kako bi te mogla optužiti”, Ana je dovršila rečenicu. “Ti si izašla iz razreda, a ona je rekla da mora na wc. Kad si se vratila, nje još uvijek nije bilo. Uskoro je zvonilo pa smo krenule kući”, Ana je posložila sve kockice. “Ali zašto, ne kužim?!”

Mija se tek sada sjetila da prijateljicama nije spomenula onaj plakat od kojeg joj se sada već povraćalo. “Ma gle, Janjićka me pitala ako bih pristala da budem na plakatu za odbojkaški turnir.”

“Stvarno?!” opet su zajedno govorile.

“Zaboravite na to. Nema šanse! Uglavnom, kada sam to rekla Lei, nije bila nimalo oduševljena...”

“... pa je odlučila zakucati te”, Ana je opet dovršila rečenicu u sportskom žargonu.

“Vjerojatno”, uzdahnula je Mija.

“Koja bič!” opet su ponovile.

“Ali zašto ne bi bila na tom plakatu?” upitala ju je Iva dok su se penjale na prvi kat. “Da meni to netko ponudi... Uuuu, ni sekundu ne bih razmišljala.”

“I ja bih odmah pristala”, nadovezala se Ana. “Ti nisi normalna!” zaključila je.

Bio bi to dan kao i svaki drugi da nije bilo tog nepodnošljivog šuškanja, pogleda, osmijeha, šaputanja... Fizika, glazbeni, biologija, matematika, hrvatski... Mija je stalno brisala mokre dlanove o hlače. Nije se mogla osloboditi pitanja kada će Cruella nazvati. Danas, sutra, prekosutra? Ni sama ne zna kako je dočekala jedan i petnaest. Ipak, Miju je još nešto jako uznemirilo – u svojoj priči roditeljima je prešutjela smotuljke marihuane i pušenje na balkonu. Ni sama ne zna zašto. Zapravo zna. Nije željela izdati prijateljicu koja je na kraju svojim izmišljenim optužbama izdala nju.

Kada se konačno oglasilo spasonosno zvono koje je označilo kraj današnjeg nepodnošljivog dana, Mija je rekla Ani i Ivi da se mora javiti Janjićki. Pozdravile su se i ona se brzim koracima uspela stepenicama koje su vodile u sportsku dvoranu na zadnjem katu školske zgrade. Kroz svlačionicu koja je, kao i uvijek, smrdjela na znoj, ušla je u praznu dvoranu. Janjićka je spremala lopte u mrežastu vreću. 

“Profesorice!” zazvala ju je.

“O, Mija”, Janjićka se okrenula. “Otkud ti ovdje?”

“Došla sam vam reći... da... ne želim biti na onom plakatu”, promucala je.

Janjićka ju je neko vrijeme promatrala.

“Razumijem”, bilo je sve što je isprva rekla. “Žao mi je, znaš, moglo je ispasti baš fora, ali razumijem.” 

“Znate, zbog ove... situacije... s Leom”

Imala je potrebu opravdati se profesorici koja je s tolikim žarom organizirala taj turnir.

“Uostalom, cijela škola priča o tome”, slabašno se nasmijala.

“Mija”, profesorica je položila ruku na njezino rame, “uistinu ne znam kako će se sve ovo završiti, ali u jedno sam sigurna – Lea je izmislila cijelu priču!” ispalila je. “Imam i ja oči, znaš. I često, prečesto vidim ono što ne bih željela vidjeti. E da, treninzi se nastavljaju kao i do sada, samo te podsjećam”, privela je razgovor kraju. “Računam na tebe!”

“Hvala. I... doviđenja”, pozdravila ju je Mija.

Više nije znala što bi rekla.

(fotografija: pexels.com)

Osuda

Sve je trebalo biti savršeno. Ako ne savršeno, onda barem dobro. Mama je razgovarala s profesoricom Janjić, s onim profesorom koji je bio organizator cijelog turnira i s fotografom. Dogovorili su se da će Miju snimiti s leđa, dok prebacuje loptu preko mreže. Bit će odjevena u dres s oznakom škole. Kosu će skupiti u rep. Mama će joj opet urediti nokte.

No, umjesto svega toga, sada sjedi u uredu ravnateljice. Koja je ispituje o tome što se jučer dogodilo. Pa rekla joj je što se dogodilo – ništa. Ali Cruella Deville je bila uporna. I na kraju joj je rekla da će požaliti zbog toga ništa.

Mija i nadalje sjedi. I čeka. Da ravnateljica kaže nešto suvislo. Tišina traje. Predugo. Ne želi podignuti glavu i susresti se s njezinim pogledom. Nervozna je.

“Pa kada ti već ne znaš što se dogodilo, ja ću ti pomoći da osvježiš pamćenje”, konačno se oglasila. “Dakle, jučer si gurnula svoju prijateljicu Leu Spinčić po stepenicama. Koja je završila na hitnoći i sada ima slomljenu nogu. U gipsu!”

Nije vjerovala vlastitim ušima! Ona je gurnula Leu po stepenicama?! O čemu ova priča?! U redu, priznaje, posvađale su se u nedjelju poslije rođendana. Jako. Miji je poslije bilo čak i malo žao. Zato i je nazvala Leu kada jutros nije došla u školu. Kvragu, pa prijateljice su već deset godina! Čak je pomislila, ako je bolesna, da joj odnese bilježnice za prepisivanje. Ne, ne, ovo ne može biti istina! 

“Kiša pada već tjedan dana, sve je mokro, i vlažno, i sklisko”, neumorno je nabrajala. “Koliko god se trudile, čistačice ne mogu sve to počistiti. Osim toga...” Cruella je pričala, ali Mija više ništa nije čula. 

Uporno je ponavljala sama sebi: Ovo ne može biti istina!

“Čuješ li ti uopće što ti ja govorim?!” upitala ju je svojim jednoličnim glasom.

Naime, što god se dogodilo, Cruella je uvijek bila pribrana. I nikada nije vikala. Ali je zato znala biti neeeugodna do boli.

“Dddda”, promucala je Mija sada već na rubu suza.

“Sutra u pet sati poslijepodne želim vidjeti tebe i tvoje roditelje u mom uredu. Doći će i Lea i njezini roditelji. Pa ćemo vidjeti što i kako dalje. Jasno?!”

“Dddda”, opet je ponovila.

“Doviđenja onda”, hladno ju je ispratila iz svog ureda.

Mija je zatvorila vrata i potrčala u wc. Zaključala se. Suze su joj se počele nakupljati u rubovima očiju. Nije se potrudila zadržati ih. U glavi joj je tutnjalo sto na sat. Imala je osjećaj da će eksplodirati. Nije se željela vratiti na sat. Tek kada je zvonilo, izašla je iz wc-a. Ispred zbornice je pričekala razrednicu i zamolila je ako može ići kući. Profesorica Klarić nježno ju je pomilovala po glavi, duboko uzdahnula i rekla: “Da, možeš. Ja ću ti opravdati današnji dan. I, molim te, obavezno razgovaraj s roditeljima.” 

Cruella ju je, naravno, obavijestila o današnjem incidentu.

Na putu do kuće kiša je padala uporno i gotovo nečujno. Zapravo, nije padala. Sipila je. Za kišnih dana kvart u kojem je živjela činio se Miji ružniji nego što je bio. Pet nebodera uzdizalo se poput visokih kula. Posljednje u nizu već je progutala magla. Narančasti kokošinjac naveliko je izjedala korozija. Kiša je kapala s naherene plastične tende koja je trebala zaštititi voće i povrće. Smrdjelo je na trulež. Mija je zakopčala jaknu do kraja. Premda su joj obrazi bili užareni, bilo joj je jako hladno. Mislila je o svemu i svačemu: tko će biti kući, kako će sve ispričati roditeljima, hoće li joj vjerovati kada im kaže da ona nema veze s Leinom slomljenom nogom, hoće li mama vikati... No, unatoč svemu, u glavi joj je uporno odzvanjala Leina zadnja rečenica: To ćemo još vidjeti!

Ušla je u prazan stan. Barem je tako mislila dok je nije dočekao tatin glas.

“Mija! Kako to da si već kući?”

“Tata, moraš zvati mamu. Važno je.”

Sjedili su za kuhinjskim stolom, ona i tata. I čekali. Unatoč njegovim pitanjima, šutjela je. Samo je na pitanje hoćeš li da ti skuham čaj odgovorila može.

Već je mogla zamisliti mamu u naletu panike kako se, najljubaznije što može, ispričava klijentici jer joj, eto, zbog nenadane obiteljske situacije ne može urediti nokte na nogama, kako bjesomučno lista rokovnik i redom otkazuje današnje narudžbe: sve manikure, pedikure, masaže, depilacije, kako ne može u trenu naći ključeve od auta pa glasno opsuje, kako trči prema autu, ubacuje u brzinu i uz škripu guma napušta parking, kako lupka po volanu dok čeka zeleno svjetlo, kako se zaderala kretenu jedan! vozaču koji joj je presjekao put (a ona je, naravno, imala prednost), kako je ostavila auto ispred ulaza, na neoznačenom mjestu, jer sada je za to uopće nije briga (kasnije će ga ionako Vlado preparkirati), kako stoput pritišće pozivnu tipku lifta, kako trči do stana, kako... Evo je!

“Mija!” viknula je. “Zaboga, što se dogodilo? Mija! Jesi dobro?” mama je plakala i grlila je.

I Mija je plakala.

Onda je rukom obrisala suze, a nos rukavom majice i upitala je: “Mama, vjeruješ li mi?”

“Mija, reci mi o čemu se radi, dobit ću infarkt”, mama nije mogla doći k sebi.

“Vjeruješ li mi?” ponovila je pitanje. “Ali onako, stvarno mi vjeruješ?”

Mama ju je neko vrijeme promatrala i na kraju rekla: “Da. U potpunosti.”

“A ti, tata?” sada se okrenula prema njemu.

“Uvijek”, bilo je sve što je odgovorio.

Ohrabrena njihovim riječima, započela je svoju priču...

(fotografija: pixabay.com)