Glavobolje zbog Pitagorina poučka

Bila je neopisivo nervozna. Nije mogla ni doručkovati. Prisilila se da pojede dva zalogaja kruha i marmelade od jagoda te da barem popije cijelu šalicu sojinog mlijeka.
“Jesi dobro?” pogledavala ju je mama. “Jučer nisi ni okusila sladoled. A sada jedva jedeš taj doručak.”
“Dobro sam, stvarno”, nastojala se vedro nasmiješiti i tako spriječiti kišu maminih pitanja.
U kupaonici se zadržala dulje nego inače pa joj je tata dvaput pokucao na vrata da provjeri je li sve u redu.
“Da, dobro sam!” viknula bi svaki put.

Nakon što se umila, oprala zube, nanijela hidratantnu kremu na lice, nasprejala se dezodoransom toliko da na trenutak nije mogla doći do zraka i počešljala kosu (koju je jučer navečer, naravno, oprala), stala je razmišljati što bi mogla obući. Cijelo to vrijeme sjedila je na rubu kade i u glavi slagala brojne kombinacije. Na kraju je odlučila – traperice, dugačka majica na Minnie Mouse i Starke. Potom je skoknula do ormara po odjeću te se ponovo vratila u kupaonicu. Još se jednom pogledala u ogledalu, provjerila jesu li joj zubi uistinu čisti i puhnula u dlanove kojima je prekrila nos kako bi se uvjerila da nema onaj odvratni neugodni miris iz usta (to bi pak bila takva sramota o kojoj nije željela ni pomisliti). Onda je uzela knjigu, bilježnicu, blok i pernicu u koju je potajno ubacila sjajilo za usne.

“Što ti ne ideš kod malog Frana na instrukcije?” upitao ju je tata u hodniku.

“Idem. Zašto pitaš?” trudila se ne pokazati nervozu koja ju je sve više i više obuzimala.

“Kad si se tako obukla”, bio je uporan.

“A kako to, molim te lijepo? Što sam trebala ići u pidžami?” zakolutala je očima.

“Ma ne, ne, ali što trenirka nije bila dobra? Samo pitam”, složio je onaj svoj polusmiješak.

“Ako slučajno nisi primijetio, ja u trenirci ne idem ni do dućana”, bila je odlučna. “Dobro, samo do onog odvratnog kokošinjca, ali to se ne računa.”

“Nauči nešto od te matematike”, poljubio ju je u kosu i viknuo prema kuhinji: “Doris, hoćeš još jednu kavu?”

Dok je čekala lift, nekoliko je puta premazala usne ružičastim sjajilom. Pred vratima na kojima je pisalo PRPIĆ udahnula je nekoliko puta i onda konačno pozvonila. Nakon par sekundi otvorila joj je gospođa Sanja.

“Dobar dan”, rekla je.

Glupačo, nije dan, jutro je. Jutro!

“O, Mija, bok, uđi”, uvela ju je u stan i povela u pravcu kuhinje. “Frano!” viknula je prema sobi. Tišina. “Frano!”

“Evo!” začulo se.

Mija je progutala slinu nakupljenu u ustima. Franina mama bila je lijepo odjevena, kao i uvijek – traperice, kratka jakna, cipele s visokom petom, kosa prošarana pepeljastoplavim pramenovima bila je ispeglana i uredno počešljana, nokti nagelirani, make-up savršen i u ovako rano jutro... I Mija bi htjela jednog dana tako izgledati.

I onda se konačno pojavio Frano.

“Bok!” rekao je.

“Bok!” odgovorila je Mija.

“Djeco, ja sad idem. Subota je dan kao stvoren za tržnicu i kavu s prijateljicama”, uputila je Miji osmijeh. “Frano, u frižideru je sok i kolač pa ponudi Miju. Ili joj skuhaj čaj, ne znam što već voli. Pozdrav!” mahnula im je i poslala zračni poljubac.

Ne, ostanite, molim vas! molila ju je Mija u sebi. Na koljenima.

Frano je krenuo prema kuhinji, a Mija za njim.

“Hoćeš ovdje sjesti?” pokazao joj je stolicu ispod prozora.

“Može.”

“Hoćeš probati mamin kolač?”

“Ne bih, hvala.”

Još najbolje da mljacka tu pred njim. Nema šanse! Sebi je natočio čašu soka.

“Hoćeš?”

“Ne.”

“Mama mi je rekla da imaš nekih problema s matematikom. Pitagorin poučak.”

“Da.”

“Što ti nije jasno?”

“Sve. Ništa.”

Frano se nasmijao gledajući negdje kroz prozor. Bio je tako zgodan, i više nego inače, kada bi se nasmiješio. Mija je čeznula za tim da se njoj tako nasmiješi, bez nekog posebnog povoda.

“Ok, ako želiš, možeš zapisati... Pitagorin poučak glasi: Površina kvadrata nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednaka je zbroju površina kvadrata nad katetama. To ti je jedan od osnovnih geometrijskih teorema.”

Potom joj je stao objašnjavati što je hipotenuza, a što katete. Onda joj je sve to i nacrtao. Pa izveo matematičku formulu: a-na-kvadrat plus be-na-kvadrat jednako je c-na-kvadrat, odnosno c jednako korijen iz a-na-kvadrat plus b-na-kvadrat. Najradije bi zaplakala od muke. Zatim joj je sve pojasnio na konkretnim primjerima i zadacima koje su najprije zajedno rješavali da bi ih na kraju Mija samostalno rješavala. Nakon skoro dva sata sve joj je bilo itekako jasno.

“Kad ispravljaš komad?”

“Ovaj tjedan. Prvi. Ne znam kad ću drugi.”

“Kvadrat, pravokutnik, jednakokračni trokut, jednakostranični trokut…” stao je nabrajati.

“Da, sve to.”

“Ako ti treba pomoći i oko toga, navrati koji dan.”

“Mogu?”

“Da.”

“Ok, super, hvala ti.”

“Bok!” pozdravio ju je na odlasku.

“Bok!”

Najradije bi bila poskočila od sreće. I vikala. Opet će vidjeti Franu dulje od dvije minute. Mora sve ispričati Lei. Do najsitnijih detalja.

(fotografija: pexels.com)

Kada ti mama dogovori instrukcije

Umjesto da je učila matematiku, Mija je ili učila druge predmete ili čitala ili radila nešto drugo. Ono što je voljela, to bi savladavala do savršenstva; ono što pak nije voljela, ne bi ni pogledala. I tako, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, opasno je počela zaostajati u matematici. Više joj ništa nije bilo jasno: Pitagorin poučak, primjena Pitagorina poučka, pravokutnik, kvadrat, jednakokračni trokut, jednakostranični trokut... Imala je osjećaj da se nalazi u začaranoj šumi brojeva i formula. Pokušala je rješavati neke zadatke, ali neuspješno. Na svako se gradivo nadovezivalo ono prethodno o kojem Mija jednostavno nije imala pojma. I sve je to kao posljedicu imalo – jedinicu koja je stršala među njezinim odličnim ocjenama.

I dok je Mija muku mučila s matematikom, Lea je, kao što je i najavila, prohodala s Ivanom. Na svakom velikom odmoru odvojili bi se od grupa i grupica razrednih prijatelja i neprijatelja i nešto šaputali. Poslije škole obavezno su išli zajedno kući. Zbog tog glupog Ivana gotovo da više nije dolazila na odbojku srijedom popodne. Kad god bi prošli, izmamili bi uzdahe, ali i zavist drugih djevojaka. Jer, svaka je željela biti na Leinu mjestu. A svaki je dečko pak želio biti poput Ivana. Ili barem njegovog najboljeg prijatelja Jakova.

No, ono najgore tek je uslijedilo – više nije pozivala Miju da zajedno provode vikende. Tu i tamo izašla bi sa svojim starim prijateljicama u grad na kolače ili palačinke, ali cijelo bi vrijeme zurila u mobitel, tipkala poruke i hihotala se. Kad bi se i uključila u razgovor, to je bilo Ivan ovo, Ivan ono, ja i Ivan, znaš kako je Ivan, Ivan mi je rekao... Mija više nije mogla podnijeti rečenicu koja bi započela s Ivan je... Nakon pola sata-sat vremena rekla bi da mora ići jer je Ivan čeka.

“Luzerice, to smo mi”, zaključila je Ana.

“Baš”, potvrdila je Iva.

“Ja bih sad pojela još jednu tortu... Od muke...” rekla je Ana.

“A što vas briga za glupog Ivana?” pobunila se Mija. “Ok, cijela škola slini za njim pa je valjda zbog toga i postao nekako balav”, nasmijala se samoj sebi. “Šmokljan!”

Ana i Iva međusobno su se pogledale, a onda su pogledale Miju. Kao da nije normalna.

“Ja tebe uopće ne kužim”, Ana je zurila u nju napola skinuvši naočale.

“Ni ja ne kužim vas”, rekla je Mija i vilicom odlomila komad slasne torte. “Mmmm, ovo je definitivno bolje nego ljubiti se s Ivanom.”

Glasno su se nasmijale, a onda su naručile još jednu tortu koju su podijelile na tri dijela.

“Curke, imam neku lovu pa ako biste došle sada sa mnom kupiti grudnjak”, upitala ih je Iva. “I gaćice”, ovo zadnje gotovo je prošaptala.

“Može!” objeručke su prihvatile.

“Iva...” i Mija je sada šaputala, “svi nosimo gaćice. Nije to nikakva sramota da moraš tako tiho govoriti.”

“A jel’ kupuješ balconette?” smijala se Ana.

“Te Ivan sigurno najviše voli”, ubacila se Mija.

Opet su se glasno nasmijale i krenule prema Tezenisu.

Iva je isprobala sto i jedan grudnjak. Ana i Mija svaki bi put provirile glavom iza zavjese kada bi Iva uzviknula: Može! Uz okreni se naprijed, okreni se natrag, Iva je na kraju kupila sivi grudnjak okruglih košarica sa sitnim raznobojnim cvjetovima. Ana joj je predložila sive, a Mija gaćice bijele boje. Ona je odabrala svijetloplave.

“Tenks! Ovako zajedno možemo ići kupiti i kupaći kad dođe ljeto”, predložila je Iva.

“Ajme, gdje je ljeto...” uzdahnula je Ana.

Da, gdje je ljeto, pomislila je Mija. Ajoj, matematika... Tko će sve to naučiti i ispraviti do ljeta...

***

Nakon druge jedinice iz matematike, više nije imala nikakve šanse pa je konačno rekla mami za svoje loše ocjene. Malo se začudila jer mama nije složila frku. Ali je zato za par dana čula njezinu sjajnu ideju.

“Mija”, rekla joj je mama dok su večerale tog petka, “dogovorila sam ti instrukcije iz matematike.” 

“Uh, super, valjda ću nekako uspjeti sve pohvatati”, bila je zadovoljna maminim prijedlogom. “Barem da uspijem ispraviti te jedinice do... do nekada. A bilo bi dobro da do kraja godine navučem četvorku. Zbog upisa, naravno. A tko je taj ili ta kod koga ću ići na instrukcije?”

Nekoć davno, još u petom razredu, ona je bila ta koja je drugoj djeci objašnjavala zbrajanje i oduzimanje razlomaka. No, u međuvremenu je otkrila svijet književnosti pa je matematiku zaboravila negdje putem.

“Prije par dana Sanja je bila kod mene na pedikuri”, govorila je mama između dva zalogaja pašte s vrhnjem.

“A tko je to?” upitala je Mija poprilično nezainteresirano.

Sanje, Ivone, Mihaele, tko će ih sve zapamtiti?

“Ma znaš je, Sanja Prpić, naša susjeda s 20. kata”, nastavila je mama.

Na spomen 20. kata Mija se ukočila na stolici. O, ne, ne, ovo nije dobro, ovo nije dobro, stala je ponavljati samoj sebi.

“Njezin sin Frano ide u prvi srednje. Pričala mi je kako je jako dobar matematičar, čak je osvojio prvo mjesto na županijskom natjecanju. Sama se ponudila da će ga pitati ako ti može pojasniti Pitagorin poučak. Ja je stvarno nisam ništa pitala. I danas je sretnem kad sam se vraćala s posla i kaže ona meni da je uspjela nagovoriti Franu da ti pomogne. Sutra u 10. Ha, nije loše. Mija!” povikala je mama kada se Mija počela gušiti.

Skočila je sa stolice i stala je rukom udarati po leđima, a onda i po grudnom košu sve dok nije iskašljala vlastitu dušu.

“Jesi dobro?! Jesi dobro?! Što ti se dogodilo?!”

“Dobro sam”, Mija je rukom obrisala usta. “Mama, pa kud si baš našla Franinu mamu?!” oslonila je, očajna, glavu na stol.

“Ali to super ideja! Blizu ti je, samo se spustiš liftom!”

“Da, da”, promrmljala je i ustala.

“Čekaj, kupila sam sladoled, tvoj omiljeni tropic mix”, mama je večeras bila neopisivo ponosna na samu sebe.

“Ne mogu”, odgovorila je.

“Da nisi bolesna?” opasno se zabrinula.

“Ja? Ma kakvi! Nikad u životu nisam bila bolje!”

Te je večeri u svom brodu već po tisućiti put secirala razgovor s mamom. Od svih mogućih profesora, profesorica, studenata i studentica u ovome gradu, ona baš nađe Franu! I što je uopće morala komentirati moje jedinice s njegovom mamom! Zašto, ali zašto mi nije mogla naći neke normalne instrukcije?! Kod nekog penzića, na primjer! Još bi napravila i dobro djelo, kažu da su im mirovine male... Ali ne, ona je morala sve izbrbljati Franinoj mami. Pazi ovo, uspjela je nagovoriti Franu da mi pomogne s matematikom. Kao da ga je nagovarala da skoči kroz prozor! Bože, ako postojiš tamo negdje gore, pomogni mi! Daj da se sutra ujutro probudim s temperaturom 40!

Ujutro se Mija probudila sasvim zdrava.

(fotografija: pixabay.com)

Izlazak i balconette

Subota je dan za izlazak. Barem u kino ili do grada na kolače. Iako bi morala malo više zapeti s matematikom, Mija je vrlo brzo donijela odluku – učit će sutra.

Kada je zadnji put s mamom bila u gradu, svratila je u svoj omiljeni H&M. Tek toliko da vidi što ima novoga. Mama joj je naglasila: Danas samo gledaš, ništa ne kupuješ, više nemaš gdje s tom silnom robom... I stvarno, Mija je na početku samo gledala. Onda je probala jedne svijetloplave traperice. Pa nakon toga bijelu majicu na jednako tako svijetloplave prugice. Savršena kombinacija! I na kraju se gledanje pretvorilo u to da su izašle iz H&M-a tako da je Mija nosila vrećicu, a mama je bila olakšana za 200 kuna.

Već joj je jutros Lea poslala poruku da bi popodne mogle na pizzu zajedno s Ivom i Anom. Sve je bilo dogovoreno u grupnom inboxu za pet minuta. Naći će se ispred Mijina nebodera u pet sati popodne. I dobro da je onaj dan išla u razgledavanje H&M-a. Danas ne bi imala što obući. Nove traperice, nova majica, bijele visoke Starke, tamnoplava jakna od umjetne kože (nešto starija) i Mija je bila spremna. Pozdravila je roditelje i nestala iz stana.

Dok se vozila liftom, iz torbe je izvukla maskaru kojom je premazala ionako dugačke trepavice. Na usne je nanijela ružičastu šminku. Sve je to kupila kada je s Leom bila u Bipi u kvartovskom trgovačkom centru. Mama nipošto ne bi bila oduševljena spoznajom da se Mija šminka. Štoviše, držala bi joj dva sata prodike o tome kako njezine mlade godine ne trebaju make-up. Možeš mislit! Jedva ju je uspjela nagovoriti da joj uredi obrve! Kad malo bolje razmisli, vjerojatno bi završila s nekom kaznom (nakon što bi joj nepovratno oduzela maskaru). Na primjer, tjedan dana ići će u školu u najgoroj mogućoj odjeći! O, da, mama bi to napravila. Zato će na povratku kući, opet u liftu, skinuti maskaru i obrisati šminku s usana. I gdje je tu problem? Nema problema, zaključila je Mija.

Ispred nebodera već su je čekale Ana i Iva. Lea je ionako kasnila. Autobusom su se odvezle do centra grada i krenule prema pizzeriji u jednoj od zabačenih ulica nekadašnjeg Starog grada. Njezina unutrašnjost nije bila jako osvijetljena. Na kamenim zidovima visjele su šarene slike poznatog riječkog umjetnika koje su cijelom prostoru davale poseban osjećaj vedrine. Sjele su za masivan drveni stol i naručile jumbo pizzu i četiri Coca-Cole.

“I kako stoje stvari s Ivanom?” upitala ju je Ana.

“Još par dana, kažem ti, još samo par dana i više neću ići s vama na pizzu ni u kino”, odgovorila je Lea između dva zalogaja.

“O, malo smo si umišljeni”, primijetila je Mija.

“Lea? Ma gdje bi ona?!” ubacila se Iva.

“Curke, ja nisam Mija koja će sto godina čekati da njezin princ na bijelom konju...”

“Što, Lea?” prekinula ju je Mija.

“Poljubi usnulu Trnoružicu”, završila je svoju rečenicu.

“Ha, ha, ha, kako smiješno”, rekla je i odgrizla komad pizze prepun sira.

“Čekaj, meni nije jasno”, ubacila se Iva. “Što Ivan ne hoda s Teom? Onom iz 8. b?”

“Hodao je”, ispravila ju je Lea. “Ja stvarno ne znam što je vidio u njoj. Iskreno, cura je grozna.”

“A sad...” mudrovala je Ana. “U faci i nije baš nešto. Ej, ali jesi vidjela njezine grudi? I dupe? Sve ti je odmah jasno...”

“Kad već pričamo o grudima, pogledajte moje”, Lea se uspravila. “Ha? Ha? Pred par dana kupila sam novi grudnjak u Intimissimi. Balconette.”

Izgovorila je to balconette posebno naglašavajući dva zadnja slova T.

“Što ti je mama rekla?” upitala ju je Iva.

“Mama?!” začudila se Lea. “Ej, ej, nemojte mi reći da vi još kupujete s mamicama?”

“Ja da”, bez imalo srama priznala je Mija.

“Luzerice!” nasmijala joj se Lea.

“A vi stvarno mislite da dečki padaju samo na velike grudi?” pitala je Ana pomalo zabrinuto.

“Pa gle...” Iva je mislila nešto reći, ali ju je Lea odmah prekinula.

“Naravno! Na dobro tijelo i lijepo lice. Ako imaš i jedno i drugo, ti si carica”, zaključila je i pritom odmaknula jedan pramen kose iza uha.

Ana je bila djevojka kratke crne kose, srednje visine i uvijek dobro raspoložena. Nosila je naočale, one crne, velike i širokog okvira. Za razliku od Lee, nevoljko je to Mija priznavala samoj sebi, bila je jako pametna. Podsjećala ju je na neku ludu znanstvenicu. Točnije, na Abby iz Navy CIS-a. Ali dečki za njom baš i nisu okretali glavu. Osim Jana, matematičkog genija, kojeg su svi ionako smatrali frikom. Iva je bila djevojka prosječnog izgleda – ni lijepa ni ružna. No, imala je nešto što nitko u razredu nije imao – predivan osmijeh. Voljela je čitati i crtati, a sama je izrađivala i nakit koji bi onda prodavala preko ljeta na malenom štandu u hodniku svog nebodera. Mija pak nije ni primjećivala druge dečke. Uglavnom. Samo onog jednog s 20. kata.

“Osim toga”, nastavila je Lea, “morate se znati dobro ljubiti.”

“Kako?” upitala ju je Ana.

“Ovako...” započela je. “Najprije malo nagneš glavu i lagano otvoriš usta. Čekaš da on približi svoje usne tvojima i onda...”

“Daj, Lea, zgadit ćeš mi pizzu”, prekinula ju je Mija usred edukativnog predavanja kako sam se prvi put poljubila. “Koja se od vas poljubila? Dobro, za Miju znam da nije. Da vas čujem! Nemojte mi reći da nikada niste...” rukom je prekrila usta od silnog čuđenja, valjda.

Ana i Iva su šutjele, a Mija je na slamčicu ispijala svoju Colu. Razgovor je nakon toga nekako utihnuo. 

Na povratku kući Lea je izašla na stanici prije Mije, Ane i Ive.

“Baš smo neke luzerice”, zaključila je Ana.

“Zašto?” Mija baš i nije dijelila njezino mišljenje.

Iva je šutjela naslonivši se na ogradu.

“Zašto?!” ponovila je Ana u nevjerici. “Zato jer je ona faca, a mi nismo. Zato jer ona ima veeelike grudi, a mi nemamo. Zato jer je ona lijepa, a Iva i ja nismo. Ti jesi. Sorry, Iva, ali tako je to.”

Okrenula se prema prijateljici koja je i nadalje šutjela.

“Zato jer ona uvijek ima neke dečke, a mi nemamo. Zato jer će prohodati s Ivanom, a mi o tome možemo samo sanjati. Ej, Ivan i ne zna da ja postojim”, tužno je rekla.

“Meni je Ivan, ono, nula bodova”, nasmijala se Mija.

“Ti nisi normalna!” konačno se oglasila i Iva.

“Zato jer ona može birati, a mi ne možemo”, nastavila je Ana. “Zato jer ona nosi balconette, a meni mama kupuje grudnjak u Lidlu. Zato jer se ona poljubila, a mi nismo. Zato jer će nam uskoro pričati o prvom seksu, a mi ćemo se pitati a što je to”, sada je već bila stvarno očajna.

Mija nije željela reći ništa loše o Lei. Pa bile su najbolje prijateljice. Ali najradije bi rekla Ani da Lea ne zna razlikovati Tajland i Tajvan, da nikada nije čula za poljsku slikaricu Tamaru Lempicku, da misli kako glagoli imaju rod i padež te da je uvjerena kako je Willie Wonka neki lik iz Harryja Pottera. Ali to je bila Lea – djevojka koja se nije zamarala suvišnim stvarima. Dobro, Mija je zasigurno malo pretjerala u nabrajanju Leina neznanja, ali... Umjesto svega toga, samo je gledala prema izgubljenima poredanima ispred kokošinjca. I nadala se da je mama sve kupila.

“Ajde, bok, vidimo se u ponedjeljak”, pozdravila ju je Ana i zajedno s Ivom krenula u pravcu susjednog nebodera gdje su obje živjele.

Mija je u liftu brzinski skinula šminku. Nadala se da bi mogla vidjeti Franu. Ali on je vjerojatno vani s nekom Leom.

(fotografija: pexels.com)

Loš učinak maske za lice

Trebala je takva doći kući. Cijelim putem hodala je spuštene glave, a lice je, što je više mogla, prekrila kosom.
I baš kada je, otvarajući vrata lifta, pomislila da je spašena, ugledala je – Franu. Ne, ne, ne!!! urlala je Mija u sebi. Zemljo, otvori se! Još je više spustila glavu i samo prošla pored njega. Nije čak ni promrmljala uobičajeno bok. Nije željela znati je li ju Frano pogledao, što je pomislio (vjerojatno da nije normalna) i je li se nasmijao vidjevši je takvu. Pa imao bi sve razloge za to. I ona bi se smijala da se takvo što dogodilo Lei, na primjer. Ali nije. Ona će se sutra pojaviti u školi sa svojom silky blonde bojom kose, a Mija s facom kao da ju je izbolo na stotine pčela.

Nervozno je nasjela na zvono. Driiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiin.

“Dobro, Mija, zar baš moraš tako zvoniti?! Pa nije...” započela je mama i zastala usred rečenice koju je namjeravala izgovoriti. “Što ti se dogodilo?!” zabrinuto ju je upitala i rukom dodirnula njezino lice. 

Mija je odložila svoj ruksak u hodniku i sjela na kauč u dnevnom boravku.

“Grozno je, jel’ da?” upitala je očekujući da bi mama mogla odgovoriti ma ne, nije, samo ti se čini.

“Što se dogodilo?!” mama je ponovila pitanje.

“Pa... Lea i ja smo... isprobavale neku kozmetiku. Ovo je trebala biti maska koja će tvom licu podariti sjaj. Tako je barem pisalo.”

Sada je i tata stajao naslonjen na vrata.

“Sjaj crvene nijanse?” upitao je. “Vatreni sjaj?”

“A da me pustiš na miru?” Mija je bila vidljivo ljuta.

“Kakva je to maska?” mama je nastavila s pitanjima.

“Ne znam, neka s vitaminom C koju koristi njezina mama.”

“Onda se vjerojatno radi o alergiji na vitamin C, AHA kiseline ili retinoid”, mama je nabrajala sama za sebe. “Vlado”, obratila se odjednom tati, “skokni do dežurne ljekarne i kupi šumeće tablete kalcija. I gel aloe vere, ali onaj prirodni.”

“Ok, idem”, dohvatio je ključeve auta i nestao kroz ulazna vrata.

Nakon pola sata mama je Miji otopila jednu forte tabletu u čaši vode, a lice joj je namazala debelim slojem gela.

“Do sutra bi trebalo biti u redu”, rekla je.

“Trebalo?! Gle, ako se to crvenilo ne povuče, ja sutra ne idem u školu. Nema šanse! I zašto me ovo sada toliko zateže? Ne mogu ni govoriti!”

“Mija, daj ne drami toliko, bit će u redu”, ponovila je. “Aloa smiruje kožu i osigurava joj potrebnu vlagu.”

Mijina je mama, naime, bila kozmetičarka. Ako joj itko u ovom trenutku može pomoći, onda je to ona. 

“Ti onda ne ideš s nama na pizzu?” oglasio se tata.

“Ne!” bilo je sve što je odgovorila.

Mija se tog popodneva najmanje sto puta pogledala u ogledalu. Uistinu joj je bilo bolje nakon one tablete. Nakon dva-tri sata umila je lice i iznova nanijela debeli sloj gela. Osjećala se poput egipatske mumije. Lea joj je u međuvremenu poslala nekoliko poruka, sve istog sadržaja: jesi li dobro i je li ti lice još crveno.

Kako je crvenilo nestajalo, tako je i Mija bila sve bolje raspoložena. Zavučena u sigurnost svoga broda, napisala je zadaću i ponovila kemiju i biologiju jer bi sutra moglo biti ispitivanje. Navečer joj je mama, za utjehu, odlučila napraviti palačinke s Nutellom, ali onda se sjetila da nema – ulja. Pa je Mija morala skoknuti do kokošinjca. Dobro, nije morala, ali nije željela propustiti savršenu večeru.

Kao i uvijek, bili su poredani duž pločnika, svatko sa svojom bocom piva u ruci. Dok je prolazila pored njih, osjetila je takav smrad ustajalog alkohola da bi najradije začepila nos. Bilo je među njima starijih, ali i mlađih muškaraca. Neke je poznavala, neke nije. Svi su imali isti pogled – tup i staklen. Tata bi znao reći da ispijaju tugu propalog života. Među njima je bio i susjed s 12. kata koji je ostao bez posla. Onda susjed s 15. kata kojem se žena nedavno razboljela. Imao je predivnog psa, nekog mješanca kojeg bi Mija povremeno znala izvesti u šetnju, kada bi susjed bio jako umoran. Nije mogla odoljeti vlažnoj njuškici i mekanim šapicama. Mali uličar, tako ga je zvala. Mija je znala viđati njegovu ženu. Bila je jako, jako mršava i imala je iz dana u dan sve manje kose. Kada bi je susrela kako iz poštanskog sandučića vadi poštu – mahom račune – svojom koščatom rukom iz džepa kućnog haljetka izvukla bi bombone i ponudila ih Miji. Ponekad, kada se osjećala jako loše, zamolila bi je ako joj može kupiti kruh, mlijeko, jogurte, malo voća… Ti si moja dobra vila, rekla bi joj ležeći na krevetu pokrivena dekom, čak i usred ljeta. Evo, kupi si sladoled, pružila bi joj novčanicu od 20 kuna. Hajde, uzmi! I Mija bi je uzela, samo da susjeda ne mora toliko dugo držati ispruženu ruku. Izraz njezina lica govorio je koliko joj je sve to bolno. Napuštajući zamračeni stan, dugo je u mislima nosila sliku šćućurenog malog tijela.

Nakon što je kupila ulje, gotovo se sudarila s nepoznatim muškarcem koji se stvorio ispred nje.

“Ljepoto, hoćeš li i meni nešto kupiti?” glasno se cerekao.

“Mirko, pusti curu na miru. Ili ćeš imati posla sa mnom, tako mi svega!” presjekao ga je susjed s 15. kata. A onda se obratio Miji: “Samo ti, dušo, prođi!”

Sama je sebi obećala – idući put kada krenu u tjednu kupovinu, reći će mami da kupi 10 kilograma šećera, 10 kilograma brašna, 5 boca ulja... samo da više ne mora odlaziti u ovu odvratnu trgovinu.

(fotografija: pexels.com)

Bojenje kose o kojem mama ništa ne zna

Mija voli vikend, ali još više voli petak navečer. Nakon što bi se otuširala i obukla pidžamu, legla bi na kauč, dohvatila daljinski i gledala neku od omiljenih serija. Ili kakav film. Mama bi joj još donijela topli sendvič i šalicu kakaa. Život je ponekad uistinu savršen. Potom bi se ljestvama popela do kreveta. Ako joj se spavalo, samo bi ugasila svjetlo i licem se okrenula prema zidu. Ako joj se pak nije spavalo, upalila bi malu noćnu svjetiljku i čitala ni sama ne zna koji nastavak Sestara po trapericama. Kako god, znala je da je ujutro neće probuditi dosadni zvuk budilice. 

Idućeg dana, odmah poslije doručka, pitala je mamu ako može subotu provesti kod Lee. Cijelu subotu. Do nedjelje ujutro, naglasila je. Učit ćemo kemiju.

“A zašto Lea ne bi došla kod tebe?” upitala ju je mama odloživši na stol šalicu kave.

“Gdje bi spavala?”

“Pa na kauču, a ti u svom krevetu. Nitko vam ne bi smetao, ako je to problem”, nastavila je mama.

“Da, vidiš...” Mija se, kao, zamislila, “mogu joj to predložiti za neki drugi vikend.”

“Nazvat ću njezinu mamu pa ćemo se dogovoriti. Od kada do kada. Nego, što učite iz kemije?” 

“Alkani, alkeni, alkini”, ispalila je Mija. “Dosadno.”

“Znam, da, ni ja nisam voljela kemiju”, mama joj je namignula. “Ajde, spremi se, idemo do trgovine.”

***

Nakon ručka Mija je ubacila sve potrebno u ruksak (zapravo, uzela je samo ručnik, spavaćicu – ne pidžamu – papuče, pastu i četkicu za zube jer će se za sve ostalo pobrinuti Lea), pozdravila mamu i tatu i nestala iz kuće. Nakon petnaestak minuta pozvonila je na Leina vrata.

“Hej, hej”, dočekala ju je Lea, “upadaj.”

Sve je bilo tiho. Kao i inače. Mija je bila naviknuta na neprestanu buku, galamu i smijeh pa joj je ta tišina djelovala pomalo neobično.

“Tvojih nema?” upitala je pogledavajući u pravcu dnevnog boravka.

“Tata radi, a mama je kod svoje mame. Doći će oko sedam.”

“Aha”, bilo je sve što je rekla.

Krenula je za Leom na drugi kat.

Svaki put kada bi Lea otvorila vrata svoje sobe, Mija je imala osjećaj da ulazi u neki bajkoviti svijet u kojem vrijede sasvim drugačija pravila. Samo Leina i njezina. Najprije je skinula tenisice, obula papuče i sjela na Lein krevet. Rukom je prešla po mekanoj posteljini.

“Fuj, smrde ti noge!” viknula je Lea začepivši nos.

“Ma daj, nije istina!”

“Fuuuj!” Lea je otvorila prozor i stala mahati rukama. “Fuuuj!”

Mija bi najradije pomirisala vlastite noge. Baš joj je bilo neugodno.

Lea je zatim sjela pored nje i nadalje začepljenog nosa. “Pa ti i drugi put zijevaj kad prođe Ivan!!!” viknula joj je na uho.

“Glupačo!”

“Sada je tri. Imamo još četiri sata. Hoćemo li?”

“A kemija?”

“Kemija? Mija, ovo će biti kemija u praksi!”

“Što će ti reći mama?” nesigurno ju je upitala.

“Već sam je pitala i pristala je. Nevoljko, doduše, ali pristala je. Idemo!”

Krenule su u pravcu velike kupaonice. U sredini je već stajala stolica, a na perilici rublja Lea je poredala sav potreban pribor za bojenje kose.

“Ovako piše… Sadržaj bočice broj jedan izmiješati sa sadržajem bočice broj dva i nanijeti na mokru kosu. Evo ti rukavice”, pružila ih je Miji dok je sebi smočila kosu.

Potom je sjela na stolicu i prebacila ručnik preko ramena. Mija je tresla pomiješani sadržaj bočica koji je onda kistom nanosila na Leinu kosu odvajajući pramen po pramen.

“Piše da je ova boja silky blonde. Posvijetlit će mi kosu, što misliš?”

“Nisam znala da Ivan voli... plavuše plavuše?” upitala ju je umjesto odgovora.

“A što voli Frano? Smeđokose štreberice?”

“Ha, ha, ha, kako smiješno, ne mogu se prestati smijati.”

Mija je sjela na rub kade i čekala da prođe pola sata.

“Jučer sam ga vidjela u liftu. Samo me pozdravio.”

“Jesi mu se nasmiješila?”

“Ne!”

“Ma daj! Koji ti je? Vjeruj mi, nakon onog smiješka i nove boje Ivan i ja ćemo prohodati. Za dva-tri dana.” Lea je u to bila i više nego uvjerena. “Gle, kad se sredimo, a ti vidiš Franu, nabaci osmijeh, pitaj ga kako mu je u školi, reci da bi i ti upisala Riječku, iako ćemo, naravno, zajedno u Sušačku, ali to sad nije važno. Nemoj samo stajati kao stup ulične rasvjete. Kužiš?”

“Prošlo je pola sata. Operi kosu.”

Nova nijansa Leine kose bila je uistinu predivna. Poput meda, rekla bi Mijina mama. Još je više naglašavala njezino ionako savršeno lice. Kovrče su joj bile tako sjajne i mekane.

“Opaaa!” bilo je sve što je Mija rekla.

“A sad si ti na redu. Sjedni!”

Pokazala joj je onu istu stolicu.

“Ovo je maska za lice koju inače koristi moja mama. S vitaminom C. Za blistav ten.”

Nakon što joj je očistila lice bademovim uljem, nanijela joj je masku u poprilično debelom sloju. 

“Piše... Vrijeme djelovanja dvadeset minuta. Ali možeš je ostaviti i malo dulje”, znalački je rekla.

Zatim joj je višak koji se nije upio otklonila s malo vate, a ostatak utrljala u lice.

“Daj, lakše malo, boli me”, žalila se Mija.

“Šuti! I misli na Franu!”

Do sedam sati popile su litru soka, pojele cijelu čokoladu od 300 grama i odgledale romantičnu komediju To All the Boys I’ve Loved Before. Onda se, kao što je Lea i rekla, pojavila njezina mama noseći u rukama pizzu. Ugledavši novu boju Leine kose, izustila je joooj i usporedila njezinu s predivnom Mijinom prirodnom bojom. Uslijedio je odgovor nemaš pojma. Pa ljutito ne razgovaraj tako sa mnom. I onda tiho nećemo sada pred Mijom. Laura, Leina mama, kiselo joj se nasmiješila i slegnula ramenima. Mija je pomislila što bi bilo da ona tako razgovara sa svojom mamom. Nije morala previše razmišljati. Ne bi se dobro provela. Laura je potom iz kuhinje uzela dva tanjura, dvije čaše, bocu Coca-Cole i sve je to predala Miji. Uz laku noć i lijepo sanjajte nestala je u pravcu dnevnog boravka. Lea i Mija uspele su se na kat.

“Mene ovo malo peče”, požalila se Mija dotaknuvši rukom tople obraze.

“To znači da maska djeluje”, umirila ju je Lea.

Uzalud! Kada se ujutro probudila, gotovo da nije vrisnula ugledavši svoj lik u ogledalu. Kao da je dobila velike boginje – otečeno crveno lice, koje je uz to i nepodnošljivo svrbjelo, bilo je prekriveno osipom.

(fotografija: pixabay.com)

U (nimalo lijepom) kvartu

“Vidimo se onda u četiri i pol ispod nebodera?” upitala ju je Lea dok su se zajedno vraćale iz škole.
Danas je srijeda, dan kada imaju odbojku. I još su samo dva dana preostala do vikenda.
“Naravno! Ali nemoj kasniti, pliz”, zamolila ju je Mija.
“Ok, ok, neću. Valjda”, vragolasto joj se nasmiješila i krenula prema stepenicama koje su od Mijine ulice vodile prema onoj u kojoj je Lea živjela.

Naravno da je kasnila. Mija ju je čekala, kao i uvijek, naslonjena na ogradu. Spustila je ruksak i prekrižila ruke. Gledala je u nešto što bi trebalo nalikovati na kvartovsku trgovinu. Ali Miju više podsjeća na kokošinjac. Sve je tako prljavo i nabacano. Najprije se kupac mora probiti kroz kutije voća i povrća ako želi upitati prodavačicu može li dobiti, primjerice, kilogram šećera. Police su prašnjave, a namirnice poredane bez ikakvog reda. Mijini roditelji nikada tu ne kupuju, osim kada mama nedjeljom navečer odluči napraviti palačinke pa se sjeti da nema šećera. Ili brašna. Tada se Mija liftom spusti s 25. kata i odjuri preko ceste do kokošinjca. Ali najprije mora proći pored kvartovskih pijanaca. Uh, kako to mrzi! Srećom, veliki je trgovački centar udaljen svega jedan kilometar. Ondje obavljaju tjednu kupovinu.

Ali i taj put ima svoje zamke – kafić u zgradi na uglu. Da Vinci, tako se zove. Miji nikako nije bilo jasno po čemu bi trebao podsjećati na slavnoga Leonarda. Za kišnih dana ili zimi još nekako, ali ljeti... Ispred kafića vlasnik je zakucao nekakvu dasku, dovoljno široku da konobarica može odložiti par boca (čaše se ovdje ne koriste), a ispred je postavio dvije visoke stolice. Lokalna ekipa mahom je ispijala pivo cijeli dan. Vječita buka, vječita galama. Kada su vrata bila otvorena, iako je gotovo uvijek prolazila suprotnim pločnikom, Mija bi primijetila umorna lica konobarica.

Između parkiranih automobila konačno je ugledala plave kovrče.

“Opet kasniš!”

“Znam, sorry, ali morala sam...” krenula je Lea.

“... prošetati Flokija”, nastavila je Mija.

Lea je, naime, imala malog bigla. Miji roditelji nisu dopuštali da u stanu drži nikakve životinje.

“Daj, požuri!” gurala ju je sad Lea. “Za deset minuta dečki su gotovi s treningom. Moram vidjeti Ivana, kužiš, moram.”

“Kad je taaakooo zgodan”, Mija se stala prenemagati.

Potrčale su prema školi. 4.50. Sjele su na klupu ispred muške svlačionice i čekale. Kada su dečki počeli izlaziti, Lea je ispružila i prekrižila noge i, kao, nešto tipkala po mobitelu. Pritom je od žvakaće gume oblikovala velike balone. Ivan je izašao među posljednjima. Visok, kratke plave kose i plavih očiju, odjeven u traperice, majicu koja je nalikovala na one koje nose dečki na američkim koledžima i bijele tenisice. Skechers, naravno. Nešto je govorio Jakovu, svom najboljem prijatelju koji se Miji čak malo sviđao, a kada je prošao pored Lee, nasmiješio joj se. Mija se pravila da zijeva. Nije čak ni rukom prekrila usta. Naime, Ivan joj nije bio nimalo simpatičan. Čak joj se nije svidio ni način na koji se nasmiješio Lei. Bilo je u tom smiješku nečeg pomalo zločestog. Nestali su stepenicama prema izlazu uz glasan smijeh i viku.

“Baš si glupa, znaš!” Lea nije mogla obuzdati ljutnju. “Ok, nije ti simpa, ali ne moraš me zato osramotiti. Zijevaš tu k’o, k’o...” tražila je pravu riječ.

Mija je samo prebacila ruksak preko ramena i ušla u svlačionicu oponašajući Ivanov način hodanja, prelazeći pritom rukom kroz kosu. Lea se neće moći dugo ljutiti, znala je to.

“Da, baš tako hoda”, rekla je i gurnula je. Onako prijateljski. Smiješak joj je već titrao na usnama. 

Brzinski su se presvukle u tajice i bijele majice te su obule tenisice. Kosu su skupile u rep i potrčale u dvoranu.

“Idemo, idemo!” vikala je već profesorica Janjić. “Dva kruga oko dvorane, lagano pa zatim sve brže. Idemo!”

Mija je bila među prvima u vrsti. Visoka, vitka, duge smeđe kose i velikih modrih očiju poput neba. Lea je bila nešto niža, plave kovrčave kose i smeđih očiju. Svi su bili jednoglasni – bila je najljepša u razredu. A možda i u cijeloj školi. A možda i u cijelom svemiru.

“Perić!” profesorica je potom pozvala Miju. “Kreni s vježbama zagrijavanja! Hajde, idemo, jedan, dva, jedan, dva”, i pritom je pljesnula rukama.

Nakon što su razgibale vrat, ramena, ruke i noge, jednosatna igra je mogla započeti.

Kad su krenule kući, vani je već bio sumrak.

“Tako sam umorna”, žalila se Mija.

“Jedva čekam vikend”, složila se Lea.

“Dolaziš u subotu?”

“Moram pitati mamu”, odgovorila je.

“Reci joj da moramo zajedno učiti. Zapamti, čeka nas...” Lea nije dovršila rečenicu, a Mija se već smijala.

“Ok, valjda će me pustiti.”

“Vidimo se sutra”, Lea ju je cmoknula u obraz pred ulazom u zgradu.

“Ej, nemoj proći pored one trgovine”, odjednom se uozbiljila. “Stalno dobacuju neke gluposti.”

Pritom je mislila na poredane pijance.

“Ok, ići ću drugom stranom ceste. Bok!”

Mija je pozvonila i čekala trenutak da joj mama ili tata otvore vrata. Pozvala je lift. Nakon par sekundi čula je da se otvaraju ulazna vrata. Pored nje je stajao Frano, dečko s 20. kata, koji je također pozvao lift. Bio je visok, tamne poluduge kovrčave kose, tamnih očiju, godinu dana stariji od Mije (znala ga je još iz osnovne, a sada je išao u Prvu riječku gimnaziju) i neodoljivog osmijeha.

“Bok!” kratko ju je pozdravio.

“Bok!” promrmljala je.

Lift je konačno stigao i skratio Mijine muke. Frano je otvorio vrata i pustio je da uđe prva. Nisu razgovarali. Među prstima je vrtio metalnu pločicu koja mu je visjela oko vrata. Mija je osjetila kako joj obrazi sve više crvene, kao da se vratila s kupanja nakon što je cijeli dan ležala na suncu. Bez zaštitne kreme, naravno. Progutala je nakupljenu slinu u ustima. I jedva čekala da dođe kući.

Lift se zaustavio na 20. katu. Frano je izašao i ponovio bok.

Kada su se vrata zatvorila, Mija je konačno mogla odahnuti. Pogledala se u ogledalo. Koji užas! rekla je svom sada već ljubičastom licu. Lift se zaustavio na 25. katu, ujedno i posljednjem katu nebodera.

“Heeej, kući sam”, pozdravila je svoje ukućane zatvorivši za sobom vrata.

(fotografija: pexels.com)

Soba iz snova

Mija je s roditeljima živjela u malom stanu na 25. katu poprilično ružnog nebodera. Kuhinja, dnevni boravak, spavaća soba, kupaonica – i to je bilo sve. Nije čak imala ni svoju sobu. Naime, kada je već bila dovoljno velika pa više nije mogla spavati s roditeljima (a više nije ni željela), mama i tata predložili su joj malu sobu unutar dnevnog boravka. Mija je čeznula za svojom sobom i ta je ideja na početku nije nimalo oduševila. Soba unutar dnevnog boravka?! Pa to uopće nije soba! Sve njezine prijateljice imaju svoje sobe, a ona…
Bila je silno nezadovoljna, mama joj je brisala suze, a tata je uvjeravao da će njezina soba biti najbolja i najljepša. Idućeg su dana sjeli u auto i krenuli u zagrebačku Ikeu. Probijali su se kroz gužvu i razgledavali izložene sobe.

“Ja bih takvu! Ja bih takvu!” uporno je ponavljala zastajkujući ispred velikih ružičastih soba za djevojčice.

“Ma daj”, započeo bi tata, “to je soba za dosadne princeze.”

“A što sam ja?”

“Ti si Ajim, zapovjednica gusarskog broda, neustrašiva moreplovka, hrabra ratnica, istraživačica nepoznatih svjetova...”

Mija bi se tada zvonko nasmijala i krenula dalje u potragu za svojim kutkom. Nakon što su dvaput obišli Ikeu – u međuvremenu su i ručali – konačno su pronašli ono što su tražili već tri sata: malenu sobu koja je uistinu podsjećala na brod. Neustrašiva je ratnica odabrala onu u bijeloj boji, teška srca, doduše, ali ohrabrena tatinim riječima.

“Kada ću spavati u svom krevetu?” pitala je valjda sto puta od Zagreba do Rijeke.

“Mija, vidjela si koliko je soba velika. Kako bi stala u naš mali auto?” mama joj je nastojala pojasniti neke stvari.

“Pa mogli smo je staviti na krov!” zaključila je.

“Dopremit će je kamionom za koji dan pa će ti je tata složiti”, uslijedio je mamin odgovor.

“Za koji dan?! A ja sam mislila da ću već sutra spavati u svom krevetu. Nije fer!” nezadovoljno je prekrižila ruke.

Kako je bila strašno umorna, što od puta, što od uzbuđenja, zaspala je u velikom krevetu pored mame. Tata je pak spavao na kauču u dnevnom boravku. Nakon otprilike tjedan dana veliki Ikein kamion dopremio je Mijinu sobu. Tata ju je satima strpljivo slagao u kutku dnevnog boravka.

“I to je sada stvarno moje?” upitala je.

“Samo tvoje”, rekao je tata.

“I mogu sve posložiti onako kako ja hoću?”

“Naravno”, složila se mama. “Ovo je Mijin kutak za spavanje, igru i pisanje zadaća.”

Stvarno je bila lijepa, dobro, možda ne baš najljepša, ali lijepa. Neobična. Drugačija. Posebna.

Stan u kojem je Mija živjela uistinu je bio malen. Ali zato je pogled bio fantastičan. Mogla je odjednom obuhvatiti cijeli grad, sve ulice i uličice kojima je prolazila autom ili pješice, sve zgrade, gradsku luku, skladišta... i more, beskrajno veliko plavo more. I otoke Krk i Cres. I Crikvenicu s jedne i Opatiju s druge strane (i sva ona mala mjesta kojima se nikad ne može sjetiti ime). I brodove koji su uplovljavali i isplovljavali iz luke. Često se znala rukama uhvatiti za balkonsku ogradu i promatrati grad u zalasku sunca. Ili pak navečer, kada bi ga osvijetlilo na stotine lampica. Ona, mama, tata… bio je to sav Mijin svijet.

***

Lea je bila Mijina najbolja prijateljica. Zapravo, kada malo bolje razmisli, ni sama ne zna koliko dugo poznaje Leu. Da se Miju pita, rekla bi – pa cijeli život. Zajedno su krenule u vrtić, zajedno su se igrale u parku ispod Mijina nebodera, išle su u istu osnovnu školu, i to u isti razred, sjedile su u istoj klupi, zajedno su trenirale odbojku…

I Lea je živjela u istom kvartu kao i Mija. Ali ne u onim neboderima koji su se poredali jedan za drugim. Njihova je kuća bila smještena uz glavnu ulicu koja je vodila prema gradu. Bila je to moderno uređena dvokatnica. U prizemlju se nalazio veliki dnevni boravak, jednako tako velika kuhinja, wc i kupaonica. Na katu su bile sobe – Leina i ona njezinih roditelja – te još jedna kupaonica. Sve je bilo novo, sjajno, čisto i uredno. Dobro, nije da je Mijin stan bio neuredan – samo je bio drugačiji od onoga u kojem je živjela Lea. Knjige na policama ponekad su bile nakrivljene, odjeća nije uvijek bila posložena u ormarima, na stolu u kuhinji ostale bi zaboravljene šalice kave, a rublje u perilici znalo bi čekati onaj mamin uzvik: Mijaaa, izvadi veš iz mašine! Mijin je stan bio pun svjetla koje je dopiralo kroz velika staklena balkonska vrata, namještaj je uglavnom bio bijele boje, jednako kao i zidovi i zavjese. Lein je pak bio dosta mračan, okružen drugim zgradama i drvećem koje se uzdizalo čak i iznad rasvjetnih stupova.

Ali je zato Lea imala svoju sobu. I to pravu sobu. Jedan je zid bio svijetloružičaste boje, a preostala tri bijele. S desne strane od ulaznih vrata nalazio se ormar prepun Leine odjeće za sva godišnja doba. S druge strane, ispod velikog prozora, smjestio se radni stol. U sredini se nalazio krevet prekriven mekanim jastucima. Ali to nije bio običan krevet. S donje strane mogao se izvući još jedan ležaj na kojem bi Mija spavala kada bi joj roditelji dopustili da subotu navečer provede kod Lee. Iznad uzglavlja stajao je natpis Sweet dreams. Od zidova do namještaja, sve je bilo u kombinaciji bijele i ružičaste boje. Leina je soba bila dovoljno velika, puna svjetla, prozračna i mirisna. Da se Miju pitalo, to je bila soba o kojoj je sanjala svaka četrnaestogodišnjakinja.

(fotografija: pixabay.com)