I dok je Mija muku mučila s matematikom, Lea je, kao što
je i najavila, prohodala s Ivanom. Na svakom velikom odmoru
odvojili bi se od grupa i grupica razrednih prijatelja i neprijatelja i nešto šaputali. Poslije škole obavezno su išli zajedno kući.
Zbog tog glupog Ivana gotovo da više nije dolazila na odbojku
srijedom popodne. Kad god bi prošli, izmamili bi uzdahe, ali i
zavist drugih djevojaka. Jer, svaka je željela biti na Leinu mjestu. A svaki je dečko pak želio biti poput Ivana. Ili barem njegovog najboljeg prijatelja Jakova.
No, ono najgore tek je uslijedilo – više nije pozivala Miju da
zajedno provode vikende. Tu i tamo izašla bi sa svojim starim
prijateljicama u grad na kolače ili palačinke, ali cijelo bi vrijeme
zurila u mobitel, tipkala poruke i hihotala se. Kad bi se i uključila u razgovor, to je bilo Ivan ovo, Ivan ono, ja i Ivan, znaš kako
je Ivan, Ivan mi je rekao... Mija više nije mogla podnijeti rečenicu koja bi započela s Ivan je... Nakon pola sata-sat vremena rekla
bi da mora ići jer je Ivan čeka.
“Luzerice, to smo mi”, zaključila je Ana.
“Baš”, potvrdila je Iva.
“Ja bih sad pojela još jednu tortu... Od muke...” rekla je Ana.
“A što vas briga za glupog Ivana?” pobunila se Mija. “Ok,
cijela škola slini za njim pa je valjda zbog toga i postao nekako
balav”, nasmijala se samoj sebi. “Šmokljan!”
Ana i Iva međusobno su se pogledale, a onda su pogledale
Miju. Kao da nije normalna.
“Ja tebe uopće ne kužim”, Ana je zurila u nju napola skinuvši
naočale.
“Ni ja ne kužim vas”, rekla je Mija i vilicom odlomila komad
slasne torte. “Mmmm, ovo je definitivno bolje nego ljubiti se s
Ivanom.”
Glasno su se nasmijale, a onda su naručile još jednu tortu
koju su podijelile na tri dijela.
“Curke, imam neku lovu pa ako biste došle sada sa mnom
kupiti grudnjak”, upitala ih je Iva. “I gaćice”, ovo zadnje gotovo
je prošaptala.
“Može!” objeručke su prihvatile.
“Iva...” i Mija je sada šaputala, “svi nosimo gaćice. Nije to nikakva sramota da moraš tako tiho govoriti.”
“A jel’ kupuješ balconette?” smijala se Ana.
“Te Ivan sigurno najviše voli”, ubacila se Mija.
Opet su se glasno nasmijale i krenule prema Tezenisu.
Iva je isprobala sto i jedan grudnjak. Ana i Mija svaki bi put
provirile glavom iza zavjese kada bi Iva uzviknula: Može! Uz
okreni se naprijed, okreni se natrag, Iva je na kraju kupila sivi grudnjak okruglih košarica sa sitnim raznobojnim cvjetovima. Ana joj je predložila sive, a Mija gaćice bijele boje. Ona je odabrala
svijetloplave.
“Tenks! Ovako zajedno možemo ići kupiti i kupaći kad dođe
ljeto”, predložila je Iva.
“Ajme, gdje je ljeto...” uzdahnula je Ana.
Da, gdje je ljeto, pomislila je Mija. Ajoj, matematika... Tko će sve
to naučiti i ispraviti do ljeta...
***
Nakon druge jedinice iz matematike, više nije imala nikakve
šanse pa je konačno rekla mami za svoje loše ocjene. Malo se
začudila jer mama nije složila frku. Ali je zato za par dana čula
njezinu sjajnu ideju.
“Mija”, rekla joj je mama dok su večerale tog petka, “dogovorila sam ti instrukcije iz matematike.”
“Uh, super, valjda ću nekako uspjeti sve pohvatati”, bila je
zadovoljna maminim prijedlogom. “Barem da uspijem ispraviti
te jedinice do... do nekada. A bilo bi dobro da do kraja godine
navučem četvorku. Zbog upisa, naravno. A tko je taj ili ta kod
koga ću ići na instrukcije?”
Nekoć davno, još u petom razredu, ona je bila ta koja je drugoj djeci objašnjavala zbrajanje i oduzimanje razlomaka. No, u
međuvremenu je otkrila svijet književnosti pa je matematiku
zaboravila negdje putem.
“Prije par dana Sanja je bila kod mene na pedikuri”, govorila
je mama između dva zalogaja pašte s vrhnjem.
“A tko je to?” upitala je Mija poprilično nezainteresirano.
Sanje, Ivone, Mihaele, tko će ih sve zapamtiti?
“Ma znaš je, Sanja Prpić, naša susjeda s 20. kata”, nastavila
je mama.
Na spomen 20. kata Mija se ukočila na stolici. O, ne, ne, ovo
nije dobro, ovo nije dobro, stala je ponavljati samoj sebi.
“Njezin sin Frano ide u prvi srednje. Pričala mi je kako je jako
dobar matematičar, čak je osvojio prvo mjesto na županijskom
natjecanju. Sama se ponudila da će ga pitati ako ti može pojasniti Pitagorin poučak. Ja je stvarno nisam ništa pitala. I danas
je sretnem kad sam se vraćala s posla i kaže ona meni da je uspjela nagovoriti Franu da ti pomogne. Sutra u 10. Ha, nije loše.
Mija!” povikala je mama kada se Mija počela gušiti.
Skočila je sa stolice i stala je rukom udarati po leđima, a onda
i po grudnom košu sve dok nije iskašljala vlastitu dušu.
“Jesi dobro?! Jesi dobro?! Što ti se dogodilo?!”
“Dobro sam”, Mija je rukom obrisala usta. “Mama, pa kud si
baš našla Franinu mamu?!” oslonila je, očajna, glavu na stol.
“Ali to super ideja! Blizu ti je, samo se spustiš liftom!”
“Da, da”, promrmljala je i ustala.
“Čekaj, kupila sam sladoled, tvoj omiljeni tropic mix”, mama
je večeras bila neopisivo ponosna na samu sebe.
“Ne mogu”, odgovorila je.
“Da nisi bolesna?” opasno se zabrinula.
“Ja? Ma kakvi! Nikad u životu nisam bila bolje!”
Te je večeri u svom brodu već po tisućiti put secirala razgovor s mamom. Od svih mogućih profesora, profesorica, studenata i
studentica u ovome gradu, ona baš nađe Franu! I što je uopće morala
komentirati moje jedinice s njegovom mamom! Zašto, ali zašto mi nije
mogla naći neke normalne instrukcije?! Kod nekog penzića, na primjer!
Još bi napravila i dobro djelo, kažu da su im mirovine male... Ali ne, ona
je morala sve izbrbljati Franinoj mami. Pazi ovo, uspjela je nagovoriti
Franu da mi pomogne s matematikom. Kao da ga je nagovarala da skoči kroz prozor! Bože, ako postojiš tamo negdje gore, pomogni mi! Daj
da se sutra ujutro probudim s temperaturom 40!
Ujutro se Mija probudila sasvim zdrava.
(fotografija: pixabay.com)
Nema komentara:
Objavi komentar