Spustila se ljestvama, otvorila vrata dnevnog boravka i krenula u kuhinju. Mama je već pripremala doručak. Mija se doslovno strovalila u stolicu jer nije mogla stajati na nogama.
“Mija!” uzviknula je mama umjesto dobro jutro kada ju je ugledala u vrućici i odmah stavila ruku na njezino čelo. “Goriš!”
I u idućem je trenu već mjerila temperaturu. 38.5. Nakon što je popila čaj s medom i limunom te neku šumeću tabletu za snižavanje temperature, vratila se u krevet. Mama joj je u nos ušpricala morsku vodu, što je Miji na trenutak vratilo sjećanje na ljeto, more, sunce i kupanje. Ipak, dobra strana današnjeg jutra je što neće morati u školu. Jeeeeeeee! Kasnije će poslati poruku Ani da joj donese bilježnice za prepisivanje. A možda se javi i Lei. O Frani trenutačno nije mogla razmišljati. Opet je zaspala.
Ni sama nije znala koliko je dugo spavala. Grlo je sada nije toliko boljelo, ali kroz nos i nadalje nije mogla disati. Dovukla se do kuhinje gdje ju je čekala skuhana juha. Pileća. Ona koju najviše voli. Bila je sama. Mama je na poslu, a tata... Na stolu je ugledala svoju šalicu i termos-bocu punu čaja. Otpila je gutljaj. Bio je istovremeno i sladak (od meda) i kiseo (od limuna). Uglavnom, nešto odvratno. Vratila se u dnevni boravak i sjela na kauč. Na mobitelu su je dočekale poruke:
Gdje si? Što je? Jesi dobro? (Iva)
Ako trebaš bilježnice, javi se (Ana)
Kako si? Imaš temperaturu? Skuhala sam ti juhu pa pojedi. Doći ću doma što prije mogu (mama)
Koji kolač želiš? (tata)
Pogledala je na sat – podne i pol. Danas im nastava traje do jedan i petnaest. Brzinski je odgovorila na poruke i uključila televiziju. Neko je vrijeme nezainteresirano prebacivala programe da bi na kraju zaključila kako nema ničeg zanimljivog. Mogla bi pojesti malo one juhe, palo joj je na pamet kada je začula pobunu u vlastitom želucu. Na putu do kuhinje pomislila je da bi mogla skrenuti u pravcu kupaonice i makar se umiti i oprati zube. Ma ne, odmahnula je rukom i već je u idućem trenu sjedila za kuhinjskim stolom i jela juhu s komadićima mrkve i celera, sitno nasjeckanim mesom i tjesteninom u obliku zvjezdica. Mmmm, predobro. Zatim je čaj iz termosice izlila u sudoper, samo da ne sluša mamine ubitačne priče o nužnosti pijenja tekućine i mogućoj dehidraciji zbog visoke temperature. Koju ona ionako više nema. Posljednje mjerenje je pokazalo 37.2. Osjećala se bolje nego jutros.
Odloživši tanjur, vratila se u krevet, namjestila jastuk i dohvatila Luđake i bezveznjake koje je upravo čitala. Lektira može pričekati. Nije uspjela pročitati ni cijelu jednu stranicu, kada se oglasio mobitel.
Kako si?
Lea!
Prehlađeno, ali dobro, brzo je natipkala.
Da, skužila sam da je nešto jer nisi u školi, nije trebala dugo čekati na odgovor.
Što ste radili?
Što ste radili?
Nisam točno sigurna, no bilo je dosadno :)
Tipičan Lein odgovor. Nasmijala se.
Novo kod tebe je da... započela je Mija.
Pa...
Već ju je mogla zamisliti kako vrti pramen kose oko prsta i gleda negdje uvis.
Ništa! Nego, htjela sam te pitati ako bi u subotu došla na moj rođendan. Oko šest? Bit će nas puuuuuno, skoro cijeli razred. I neki Ivanovi frendovi. Znaš Jakova? Onog visokog? Koji isto trenira odbojku? Ma znam da ga znaš. Jednom si rekla da je zgodan. Uglavnom, i on će doći. Bit će nas puno i bit će puuuuuuno cuge i...
Čega?
Svega :)
Dolaziš?
Da, valjda ću ozdraviti do tada.
Joj, nemoj biti dosadna. U redu, dolaziš. Reći ću Jakovu da ćeš doći Ma što si zapela s tim Jakovom? Gle, bilo bi super da prohodate. Onda bi mogli izlaziti ja, Ivan, ti i Jakov
Ma daj...
Ah, da, oprosti, zaboravila sam, ljubav tvog života je Frano
Haha
Dobro je da tipkaju poruke pa Lea ne može vidjeti crvenilo koje je užarilo Mijine obraze. Pogotovo kada se sjetila subotnjeg izlaska. Koja sramota! Vjerojatno se od toga i razboljela.
Slušaj, Pepeljugo, možeš sanjati još 100 godina svog princa Franu ali od toga ništa jer se ponašate luzerski, i ti i on. Ono mislim, vidiš ga svaki dan, ne razgovarate, samo bok bok. Ma daj… Sredit ću ti ja stvar s Jakovom. Ne brini
Naravno, Lea je opet zalutala u krivu bajku – pa svi znaju da je Trnoružica spavala stotinu godina dok nije naišao princ na bijelom konju koji ju je probudio samo jednim poljupcem. Opet je imala osjećaj da joj je skočila temperatura kada se prisjetila subote. Za razliku od prinčeva poljupca, ona se razboljela od same pomisli na Franu. Da, naravno, Lea nije znala da su ona i Frano u nekoj, kao, vezi. Dobro, nismo u vezi, sreli smo se par puta, ja sam ispala glupača i više nećemo nigdje izaći, ispravila je samu sebe. A kamoli u ono kino koje smo planirali... razmišljala je i zaboravila odgovoriti na Leinu poruku.
Hej, jesi tu?
Mda, sorry, mjerim temperaturu…
Ok, onda te stavljam na popis
Koji popis?
Ivan i ja radimo popis tko sve dolazi da znamo koliko cuge i svega trebamo kupiti. Kužiš? Svega... Cigara i ostalog. Ej, završavamo osmi razred, trebamo i to proslaviti
Ok, vidimo se u školi za koji dan.
Ozdravi do tada. Vidimo se. Pozz
Nije bila preoduševljena Leinim rođendanom. Odnosno, bila bi da ga je odlučila proslaviti... nekako drugačije. Bez te silne cuge o kojoj stalno govori i tog ostalog. Nije slutilo na dobro.
Pokušala se iznova koncentrirati na čitanje, ali nije išlo. Sada je opet razmišljala o Frani. Što će reći kada ga ponovo sretne na hodniku ili u liftu? Bok, da, to će mu reći. I čekati. Što? Ni sama nije znala. Odbacila je pokrivač i ustala. Otvorila je balkonska vrata. Stan je ispunila buka s ulice: automobili, dječji žamor iz obližnjeg parka, zagoreni luk iz stana ispod njih, zvuk sirene hitne pomoći... Začula je da netko otvara ulazna vrata. Mama. U svakoj ruci nosila je dvije velike plastične vrećice čije su joj se ručke usjekle u dlanove. Uzdahnuvši, odložila ih je na stol i odmah krenula rukom prema Mijinu čelu.
“Hladna si! Popila si čaj”, zatresla je praznu termosicu. “I pojela nešto juhe”, podigla je poklopac.
“Mda”, promrmljala je.
“Idem napraviti ručak.”
Mama je iz jedne vrećice vadila salatu, a iz druge krumpir i jaja.
“Ti imaš još juhe”, naredbe su se nizale jedna za drugom.
“Tata će mi donijeti kremšnitu”, rekla je Mija stojeći nasred kuhinje.
Susrela se s maminim upitnim pogledom.
“Pa što, začepljen mi je nos, ne i želudac”, nasmijala se.
Tata je ušao u stan nakon otprilike pola sata. Opet nije bio najbolje raspoložen. Prešutjele su uobičajena pitanja. Odložio je na stol tri kremšnite.
“Hitna je upravo odvela susjedu Branku s 15. kata”, rekao je i sjeo na stolicu. “I to ti je neki život”, promrmljao je i zagledao se negdje u prazno.
“Hoće li biti dobro?” tiho je upitala Mija gledajući u mamu.
“Nadajmo se... vjerujmo da hoće”, odgovorila je mama guleći krumpire. “Jadna žena! Više ne znam ni kako mogu pronaći vene na onim tankim rukama... Jadna žena”, ponovila je, zavrtjela glavom i vratila se guljenju krumpira.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar