Već ju je danima mučilo prijateljstvo s Leom. Imala je osjećaj, odnosno nije imala osjećaj jer je znala da u posljednje vrijeme više nisu tako dobre otkako je Lea prohodala s Ivanom. Zato joj je i prešutjela sve ovo s Franom. Prije bi to ispričala Ani ili Ivi. Znala je da nije fer. Pa Leu zna još od vrtića! Oduvijek su znale sve jedna o drugoj. Između njih nikada nije bilo tajni. Nije joj ništa rekla ni o onom plakatu za turnir u odbojci. Jednostavno nije mogla. Znala je kako bi Lea reagirala. Dobro, nije još ništa rekla ni mami ni tati.
Mija je uzdahnula dok je pred ogledalom u kupaonici češljala svoju dugu smeđu kosu. Ana i Iva čekat će je u šest ispred nebodera. Mama joj je dopustila da ostane na tom rođendanu do devet navečer. Nakon pregovora koji nisu bili nimalo jednostavni, dogovorile su se da može ostati do devet i pol. Obukla je traperice, plavo-bijelu mornarsku majicu i, naravno, bijele Starke. E sad, ipak je to važan događaj na kojem se ne može pojaviti kao zadnja luzerica. Zato je na dno ruksaka ugurala svoju torbicu sa šminkom koju je pažljivo skrivala među ljetnom robom. Još se jednom pogledala i poluglasno rekla sama sebi: Nisi fer, znaš?!
Izašla je iz kupaonice, dohvatila jaknu s vješalice i pozdravila roditelje. Mama ju je ispratila svojim vidimo se u devet i pol, zovi ili pošalji poruku ako što trebaš, lijepo se provedi i nemoj kasniti. Mija je samo zakolutala očima i zatvorila za sobom vrata. U liftu se, kao i inače, brzinski našminkala. No, ovoga je puta, uz maskaru, na oči nanijela i šljokasto sivo sjenilo. Franu nije srela. Nije joj se ni javio. Nije se ni ona njemu javila.
Ana i Iva već su je čekale na dogovorenom mjestu. Krenule su prema Bipi praćene pogledima izgubljenih ispred kokošinjca. Spustile su glavu i ubrzale korak. Nakon što je kupila poklon – parfem Soy Luna Smile – koji joj je prodavačica zamotala u sjajni ljubičasti celofan, krenule su duljim putem, uz glavnu prometnicu koja je vodila prema gradu, do Leine kuće.
Već na ulazu začule su buku koja je dopirala iz stana. Dočekala ih je Lea koja je izgledala barem pet godina starije. Lice joj je bilo prekriveno, kako bi rekla Mijina mama, teškim make-upom: tekući puder kao podloga, potom rumenilo, oči je pažljivo iscrtala eyelinerom, trepavice otežala, ups, naglasila maskarom, a na usne nanijela crveni ruž. Ni više ni manje. Miju je malo podsjetila na glumicu Marilyn Monroe. Bila je jako lijepa, morala je to priznati.
“Oooo, koke, dobrodošle!” uzviknula je malo preglasno.
Redom su joj čestitale rođendan i predale poklone: Ana i Iva zajedno su joj kupile majicu iz Zare (znale su da drugu vjerojatno nikad ne bi obukla), a Mija Soy Lunu.
“Vau, vau, vau, baš vam hvala”, rekla je prebacivši majicu preko ruke, dok je drugom špricala parfem oko sebe. “Idemo!” gurnula ih je prema dnevnom boravku.
Mija je odmah shvatila da Leini roditelji nisu kod kuće. Na stolu su bile poredane boce votke, soka od naranče, gina, tonika, piva... što pune, što poluprazne. Na tepihu je uočila par cigareta. Balkonska su vrata bila otvorena. Vjerojatno da se soba na vrijeme prozrači. Lea je negdje odlepršala, a Ana, Iva i Mija sjele su na dvosjed pored nekih cura iz razreda. Ugledala je Ivana koji je pušio na balkonu. S Jakovom. Nakon par trenutaka Lea se stvorila ispred njih držeći u ruci tri čaše.
“Što pijete?”
“Pa... ja bih...” zamuckivala je Ana. “Može juice votka!”
“I ja ću isto!” pridružila joj se Iva.
Mija ih je začuđeno pogledala.
Od kada to... pomislila je.
“Ti?” Lea je stajala iznad nje.
“Samo juice”, rekla je.
“Ne sramoti se, daj”, šapnula joj je Lea.
“Samo juice”, ponovila je. “Za sada”, dodala je.
Lea se nasmiješila i smiješala im pića.
Rođendan je na početku bio kao svaki drugi rođendan: razgovarali su, ogovarali roditelje, oponašali profesore, smijali se, pjevali karaoke... Kako je vrijeme odmicalo, boce alkohola su se praznile, a pepeljare punile, i sve je postalo nekako drugačije. Onako kako se Miji baš i nije svidjelo. Primijetila je neko komešanje na balkonu i tiho smijuljenje. Začula je potom i svoje ime.
“Mija!” Lea joj je mahnula i pozvala neka im se pridruži.
“Mija, Jakov, Jakov, Mija”, brzinski ih je upoznala i dodala: “Ma ionako se već znate.”
Potom je s Ivanom nekamo nestala, a Mija je ostala sama s Jakovom. Ne može reći da nije bio zgodan, nikako. Malo joj se ipak sviđao. Bio je visok, čak i viši od Mije, crne kose i tamnih očiju. Na sebi je imao bijelu košulju, traperice koje su mu dosezale do gležnja i Vans tenisice. Miji je bilo poprilično neugodno te se rukama primila za balkonsku ogradu i nekako se glupavo nasmiješila.
“Mija... Mija...” rekao je dok je otpuhivao kolutove dima u zrak.
Šutjela je.
“Mogla bi se malo opustiti, znaš...” nastavio je i ponudio joj smotuljak nečega što je i sam pušio, a što je Miji pak nepodnošljivo smrdjelo.
“Ne, ne bih”, konačno je progovorila.
“Ma daj, nemoj biti konzerva”, nasmijao se i opet povukao dim.
Hm, dobro to njemu ide, pomislila je Mija. Vjerojatno mu nije prvi put.
“Daj, samo jedan”, ponudio joj je svoj smotuljak.
Samo je odmahnula rukom. Zapravo bi najradije začepila nos da više ne udiše taj smrad. Zakašljala je. Pogledala je prema dnevnom boravku i vidjela kako Sven pušta glazbu sa svojeg iPhonea. Zatreštali su neki narodnjaci i ekipa je odmah ustala s kauča s rukama u zraku. Najčudnije je bilo što su svi znali sve riječi tih pjesama koje kao da su je turpijale po mozgu. Mijini roditelji nikada nisu slušali takvu glazbu. Ona je odrasla uz zvukove Vještica, Fita, Laufera, Leta 3, Filma... Kada je imala dvije-tri godine, tata joj je čak kupio malene bubnjeve kako bi mogla biti glazbena podloga svojim omiljenim pjesmama. Kako su godine prolazile, tu je muziku pamtila kao ono što slušaju moji starci, a ona je pak pjevala, plesala i plakala uz pjesme Shawn Mendes, Justina Biebera, Brune Marsa, Ariane Grande, Miley Cyrus, Taylor Swift, Katy Perry, Rite Ore, Meghan Trainor i drugih. I dok su narodnjaci treštali iz dnevnog boravka (Sven se čak bacio na koljena i urlikao riječi Kafane na Balkanu), prišao joj je Jakov, uhvatio je za ruku i preko dnevnog boravka poveo poznatim putem do Leine sobe. Nije se ni snašla, a već je zatvorio vrata. U mraku jedva da je mogla vidjeti obrise ormara ili kreveta. Osjetila je Jakovljeve usne na svom vratu. Oslonio ju je uza zid, a ruke podigao u visinu njezine glave, s lijeve i desne strane. Kao u kavezu, pomislila je. Miris dezodoransa miješao se s nepodnošljivim smradom marihuane.
“Pusti me!”
Nije ju čuo.
“Idiote, pusti me!” zaderala se i snažno ga odgurnula objema rukama.
Jakov je zateturao. U polumraku sobe mogla je jasno vidjeti njegov polusmiješak.
“Glup si, znaš!”
Još ga je jednom gurnula. Jurnula je prema vratima i treskom ih zatvorila. Ipak je uspjela čuti njegove riječi: “Koja krava!”
“Gdje je Lea?” viknula je Ani na uho kako bi nadjačala muziku.
“Eeee, dođi, dođi”, izgurala ju je na balkon. “Ona i Ivan su nestali, mislim da su... znaš već...”
“Kako znaš?!”
“Pa nema ih jaaako dugo... A gdje si ti bila?”
“Ja?” Mija se na trenutak zbunila. “Bila sam na wc-u. Dobila sam proljev od ove muzike.”
Pogledala je na sat. Osam i pol.
“Anči, ti uživaj, a ja idem kući.”
“Zašto?! Daj, ostani!”
“Ne, stvarno me boli trbuh”, slagala je. “Tko zna što je bilo u onim sendvičima... Vidimo se”, pozdravila ju je i nestala iz Leina stana.
Vani je već bio mrak. Mogla bi se vratiti kući kraćim putem, a to znači neosvijetljenim stepenicama. Ili duljim, osvijetljenom glavnom cestom. Nije bilo dvojbe. Osjećala se jako loše: nezadovoljno, izigrano, odbačeno, razočarano. U Leu i njezinu proslavu rođendana. A onaj kreten od Jakova, ma može on biti najzgodniji na svijetu, ali nikada neće biti Frano. Frano! Još se više oneraspoložila. Nakon onog katastrofalnog izlaska više se nisu čuli. A nije ga ni vidjela. Hm, čudno. A da ona njemu pošalje poruku? Ne! istog je trena zaustavila samu sebe. S vremena na vrijeme zabljesnula bi je svjetla automobila koji su se spuštali prema gradu. Brzo je hodala, gotovo trčala. Osjećala je srce u grlu i ušima koje je tuklo sto na sat. Primijetila ga je već izdaleka – u crnoj hoodici kako izlazi iz kombija, a u ruci nosi onu sportsku torbu. Hm, hm, možda je bio na kakvom natjecanju? pomislila je. Osjetila je kratkotrajno olakšanje, ali već joj je sljedeća misao opet pokvarila raspoloženje. I da je bio gdje je već bio, mogao mi se javiti porukom. Da, mogao je, uvjerila je samu sebe. U sigurnosti mraka, naslonjena na ogradu, pričekala je da Frano uđe u neboder. A onda je čekala još desetak minuta. Da se slučajno ne bi susreli na hodniku ili u liftu.
(fotografija: pexels.com)
Nema komentara:
Objavi komentar