Kad izlazak završi katastrofalno loše

Bila je spremna. Sjedila je na stepenicama svog broda i čekala pet sati. Najradije bi opet izgrizla svoje sada tako lijepo uređene nokte. Umjesto toga, rukama je obuhvatila vrat i spustila glavu. Još dvadeset minuta i naći će se s Franom, odnosno pozvonit će na njegova vrata.
“Ustani da te vidim”, iz razmišljanja ju je prenuo mamin glas.
Primila ju je za ruku, zavrtjela poput balerine i rekla joj: “Jako si lijepa, znaš...”
Mija se nekako tužno osmjehnula.
Mama ju je potom poljubila u obraz.

“Lijepo se provedi. I... nemoj se brinuti za nas... za tatu... Sve će na kraju ispasti dobro”, šapnula je.

“Jesi sigurna?” upitala ju je poprilično nepovjerljivo. “U zadnje vrijeme...”

“Jesam”, mama ju je prekinula. “Jesam”, ponovila je još jednom, kao da želi uvjeriti samu sebe da će uistinu sve ispasti dobro. “Vidimo se onda u devet? I daj, nabaci osmijeh na to lijepo lice!” mama se nasmijala pa se onda nasmijala i Mija.

“Ok, idem sada”, uzdahnula je, dohvatila jaknu s vješalice u hodniku i otvorila ulazna vrata. Potom je zastala i upitala mamu: “A što ćete ti i tata danas popodne?”

“Vjerojatno ćemo ići prošetati ili... Mija, sve je u redu”, ponovila je oslonjena na dovratak i mahnula joj. “Daj, kreni već jednom!”

“Da, dobro, bok, vidimo se”, potrčala je stepenicama prema 20. katu.

Frano ju je već čekao ispred lifta.

“Bok!” pozdravila ga je. “Dugo me čekaš? Malo sam s mamom...”

“Ma ne, sve ok”, prekinuo ju je pozivajući lift.

Govorio je tiše nego inače, primijetila je. Zašto je danas svi prekidaju usred rečenice?

“Evo ga, idemo.”

Doslovno ju je ugurao u lift.

“Stara je malo puno naporna. Da te vidjela, ne bi stala sa svojim pričama. Izašli bismo najvjerojatnije nikad”, sada je govorio nešto glasnije. “Gledao sam malo filmove u Cinestaru... I nije baš neki izbor. Mislim, rekla si da voliš sve filmove pa ne znam što bi točno željela gledati. Ima jedan horor, možda ne bi bio loš, jedan SF, neke komedije...”

“Pa...” krenula je Mija koja uopće nije voljela ni horore ni SF-ove. “Koje komedije?”

“Neke, ne znam, nisam zapamtio, nije baš da ih obožavam... Čekaj, pogledat ću”, izvukao je iz stražnjeg džepa traperica svoj iPhone.

“Frano”, sada je ona njega prekinula, “a da odemo negdje na palačinke? U kino možemo drugi put.” 

Drugi put?! Koji drugi put?! Što je tebi?! Jesi baš sto posto sigurna da će biti drugog puta?! Jedva da si izašla iz nebodera, a već spominješ drugi put. Daj, Mija, uozbilji se! Dovraga, mogla si odgledati taj horor, SF, što već, a ne jesti palačinke koje ti se zapravo uopće ne jedu!

“Može, zašto ne?” Frano je prihvatio njezin prijedlog. “Što kažeš da se pješice spustimo do grada? Mislim, nije daleko.”

“Slažem se”, nasmiješila se.

I krenuli su uskom cestom koja je ispod visokih nebodera vodila prema Kozali, gradskom kvartu najpoznatijem po tome što se ondje nalazilo veliko staro groblje. Kada se s tatom i mamom vraćala kući za Dan mrtvih, svake godine u predvečerje, kada bi već pao prvi mrak, groblje je bilo osvijetljeno stotinama crvenih lampiona. Miju je podsjećalo na Kinesku četvrt. A u zraku se osjećao intenzivan miris nagorenih svijeća. S Kozale su krenuli prema Belvederu gdje su se duž široke ulice smjestile stare vile s velikim okućnicama. Mija bi voljela ovdje živjeti. Voljela bi imati veliko dvorište ispred kuće jer tada bi i ona mogla imati psa. A u ljetnim danima, zamišljala je, popodneva bi provodila u hladu zavaljena u onu ljuljačku-sjedalicu. I čitala. Ili ispijala limunadu. Ili, još bolje, spavala.

I tako su, korak po korak, stigli u grad, na početak Korza, glavne gradske šetnice. Mijina ideja o palačinkama nije se pokazala najboljom jer u malenom prostoru palačinkarnice nisu uspjeli dobiti mjesto. I što sad? govorio je pogled koji je uputila Frani.

“Nema veze, možemo do McDonald’sa”, predložio je. “Nije baš nešto, ali... nije ni tako loše. Zapravo, uopće nije loše.”

Frani nije promaknuo njezin pomalo razočaran izraz lica.

“Stvarno?” upitala ga je još uvijek u nevjerici.

“Imaju super sladolede i... svašta nešto. Valjda ćemo naći mjesto”, na trenutak joj je obuhvatio ramena, a potom je lagano odgurnuo.

Svaki put kada bi se nasmijao, Mija bi ugledala njegove savršene bijele zube.

Nije baš da je mjesta na bacanje bilo ni u McDonald’su, ali uspjeli su naći jedan mali stol s dvije visoke stolice.

“Što želiš?” Frano je čekao njezinu narudžbu.

“Pa...” razmišljala je i gledala u blješteće menije iznad glavnog pulta za posluživanje. “Ja bih... jedan shake od vanilije i cool pitu s preljevom od čokolade.”

“Nisi ručala danas?” upitao ju je.

“Ja... Jesam, naravno, pizzu...” zbunila se.

“Mija, šalim se”, rekao je i krenuo po naručene deserte.

Koja si ti kokoš! Najobičnija glupa kokoš! Najprije nećeš u kino. Hoćeš, kao, glupe palačinke. Pa mogla si se sjetiti da je danas subota i da će ona dva stola u palačinkarnici biti zauzeta. I sad još ovo! Mogla si uzeti samo sladoled. Što?! Putem si ogladnila?! Ma molim te! Pa nisi osvojila Himalaju! Samo si othodala 45 minuta do grada. I, na kraju, još si ispala bezveznjakuša koja nema smisla za humor. A sada ćeš još i mljackati tu svoju pitu pred Franom. Užas! Još uvijek misliš da ćete izaći drugi put? Za-bo-ra-vi! Zaboravi!

“Izvoli!” rekao je stavivši pred Miju pladanj s njezinim desertima.

Sebi je uzeo sladoled s preljevom od karamele.

“Stvarno sam ručala danas, ali ovo je prefino”, čas je gledala u Franu, čas u shake i cool pitu.

“Dobar tek!” rekao je i nastavio je gledati dok je slamčicom lagano ispijala svoj shake

“Što?” uputila mu je pitanje uz osmijeh.

Frano je shvatio da se doslovno zablejao u Miju pa se, kao, nakašljao, promrmljao ma ništa i upitao je: “Vidio sam na Fejsu da treniraš odbojku?”

“Aha! A ti veslanje. Vidjela sam na Fejsu.”

“Da, već pet godina.”

“I kako ti ide?”

“Dobro, valjda. Frend i ja veslamo u paru. Već smo osvojili par medalji. Iako sada treniram nešto manje. Škola i to... A tebi odbojka?”

“Ma to je više onako, usput. Moja najbolja frendica Lea je negdje u petom-šestom razredu silno htjela trenirati odbojku pa sam i ja krenula s njom, za društvo. I sada igramo za školsku ekipu.”

Jesam li ja to upravo rekla moja najbolja frendica Lea?

“Lea? To je ona zgodna cura plave kovrčave kose?” upitao je Frano. “Koja živi na zavoju, ispod nebodera?”

“Da, to je ona”, odgovorila je kratko Mija.

Imala je osjećaj da su joj potonule sve lađe. Ma koje lađe. Cijela pomorska flota!

Naravno, ti nisi Lea. Shvati već jednom, ti nisi ona koju će dečki prvu primijetiti. A teško da ćeš ikada i biti, stala je samu sebe ubijati u pojam.

Prožvakala je posljednji zalogaj pite koja joj odjednom više nije bila tako ukusna. Obrisala je usta papirnatim ubrusom sa znakom McDonald’sa i odgurnula pladanj na rub stola. Bio je to znak – vrijeme je da krenemo.

“Jesi dobro?” upitao ju je Frano primijetivši njezinu naglu promjenu raspoloženja.

“Nikad bolje”, odgovorila je uz usiljeni smiješak.

Prostor između nje i Frane ispunila je tišina.

“Hoćemo li?” ustala je i dohvatila pladanj u namjeri da ga odloži na predviđeno mjesto.

“Ok, može”, odgovorio je Frano pomalo zbunjen ovom situacijom.

Pridržao joj je vrata dok su izlazili u predvečerje. Korzo je bilo ispunjeno prolaznicima koji su sjedili po terasama obližnjih kafića, nekamo žurili, nekoga čekali… Mija je krenula prema najbližoj autobusnoj stanici. Srećom pa je petica naišla nakon svega par sekundi. Koje olakšanje! Barem neće morati razgovarati o Lei i njezinim plavim kovrčama! Sjeli su u stražnji dio autobusa: Mija pored prozora, a Frano pored nje. Nekoliko puta ju je još nešto pitao, no sve bi završilo njezinim kratkim odgovorima uz namješteni smiješak. Pa je na kraju odustao od daljnjeg razgovora. Opet se osjetila nekako tužno, kao i danas popodne, prije izlaska. Opet je pomislila na mamu i tatu koji uopće nisu otišli ni u kakvu šetnju, već sjede kući, zaokupljeni svojim mislima. Vozili su se u tišini koju je ometao tek zvuk zaustavljanja autobusa i otvaranja vrata.

Kada su izašli, Frano ju je nježno primio za ruku i upitao je: “Mija, sve ok?”

“Ma da, naravno. Zašto pitaš?” zastala je i pogledala ga svojim tamnim plavim očima.

“Tako… Čini mi se da si postala nekako… bezvoljna.”

Naravno da sam postala bezvoljna, htjela mu je odgovoriti. Konačno izađem s tobom koji mi se sviđaš do ludila, a ti onda počneš spominjati Leu. Kakva bih trebala biti, ha? Kakva?

No, umjesto toga je rekla: “Mislim da sam malo… prehlađena.”

I pritom je zvučno udahnula kroz nos.

Od stanice do nebodera trebalo im je manje od deset minuta. Mija je pozvonila na parlafon i čekala trenutak da joj netko otvori vrata. Ušavši u lift, pritisnula je tipku 25, a Frano 20. Šutjeli su.

“Mija…” ponovo je započeo.

“Stigli smo”, rekla je kada se (konačno!) lift zaustavio na 20. katu. “Hoću reći, ti si stigao. Pa... bok”, brzinski ga je otpilila.

“Bok”, pozdravio ju je Frano, pomalo zbunjeno.

Htio je još nešto reći, no Mija je već pritisnula tipku za 25. kat.

(fotografija: pixabay.com)

Konačno izlazak!

Nije mogla dočekati subotu.
Dani su joj prolazili sporo kao nikada do sada. U školi je sve bilo uobičajeno: matematika se izmjenjivala s hrvatskim, hrvatski s engleskim, engleski s biologijom... i tako unedogled.
Lea je i nadalje bila zaokupljena samo Ivanom. Hrvatski bi prepisala od Mije, jednako kao i engleski. Matematiku i kemiju prepisala bi od Ane. Mija nije ništa pitala, ali je pomislila s koliko Lea misli proći osmi razred i hoće li upisati toliko željenu Sušačku gimnaziju.
Na kraju radnoga tjedna, dok je izlazila iz škole, presrela ju je profesorica Janjić.
“Mija!” zazvala ju je. “Molim te, stani malo.”
Mija je poslušno zastala.

“Da ne duljim”, započela je profesorica, “i sama znaš da se krajem svibnja organizira turnir riječkih osnovnih škola u odbojci.”

Mija je samo kimnula glavom.

“E sad, mislili smo malo to osmisliti, onako, marketinški, da bude zanimljivo i zainteresira mlađe za taj sport. Vi osmaši nam ionako uskoro odlazite. Profesor s Drenove predložio je da napravimo plakat, ništa posebno, naravno, s djevojkom koja je ili na mreži, ili dodaje loptu, ili je prebacuje preko mreže, ili servira... To će već osmisliti fotograf. Pa sam ja mislila da ta djevojka budeš ti.”

MOLIM???!!!

“Mija”, profesorica joj je mahnula rukom ispred očiju. “Jesi ovdje?”

“Da, da”, zbunjeno je odgovorila. “A zašto baš ja?”

“Zato jer si visoka i sportski građena. I, iskreno, jer jedina znaš prebaciti loptu preko mreže.”

NE MOGU VJEROVATI!!!

“Svakako bih o tome željela razgovarati s tvojim roditeljima pa reci mami ili tati da navrate do mene u školu. Ajde bok sada.”

I odjurila je u pravcu dvorane, ostavivši zbunjenu Miju.

Ja na plakatu za turnir u odbojci?! Ne, ne, to mi se samo čini! Janjićka nije sada sa mnom razgovarala, samo sam odnekud čula njezin glas... Mene je odabrala?! Ajme, ne mogu vjerovati! Ne mogu vjerovati! 

***

Konačno subota. Sama je sebi ponovila barem sto puta: Mija, skuliraj se! Još je u krevetu razmišljala o tome što bi mogla obući. I nakon što je u glavi posložila desetak kombinacija, ni jedna joj se nije svidjela. Dobro, tek je jutro, ima još vremena za razmišljanje.

Potom je u kupaonici pola sata promatrala svoje lice u ogledalu. I zaključila da su joj obrve grozne. A i nokti joj nisu baš u najboljem stanju. Gotovo ih je sve izgrizla zbog one glupe matematike. Kad bi joj barem mama pomogla. E sad, možda bi joj i pomogla kada bi joj rekla zašto treba njezinu stručnu kozmetičarsku pomoć. Ali onda bi krenula s pričama koje je Mija čula već bezbroj puta. A postoji i velika vjerojatnost da bi joj zabranila izlazak s Franom u kino. I što sad?

Krenula je prema kuhinji. Deset sati. Mama se s posla neće vratiti još barem tri sata. A gdje je tata?

Iz ormarića je uzela svoju šalicu s namjerom da si napravi Nesquik kada je čula da se otključavaju ulazna vrata. Tata? pomislila je. No, stan je ispunila buka maminih koraka.

“Bok! Kako to da si već kući?” upitala ju je miješajući Nesquik.

“Danas sam imala samo tri unaprijed dogovorene klijentice”, rekla je.

“A gdje je tata?” nastavila je Mija s pitanjima.

Jer, tata je uvijek subotom ujutro bio kući.

“Otišao je do Sanjina... Zbog posla...” mama je pucketala noktima.

“Aha”, zaključila je Mija. “Da ti napravim kavu?” upitala ju je nakon par trenutaka nelagodne tišine. 

“Kavu? Može!” prihvatila je mama. “A kako to da ti meni radiš kavu?”

“Tako”, odgovorila je Mija stavljajući na stol šalicu s tanjurićem, šećer i mlijeko. “Keksi?” pokazala joj je kutiju onih Barillinih koju je držala u rukama.

“Dva”, mama je pokazala i prstima.

Kada je sve servirala, sjela je preko puta. Nesquik se već ohladio u crvenoj šalici.

“Mama...” započela je nesigurno. “Nešto bih te pitala... Ali najprije me saslušaj do kraja i nemoj me prekidati...”

I onda je započela priču o tome kako ju je Frano pozvao da danas popodne idu u kino. I kako ne zna što bi obukla. Ali zna da joj je kosa grozna, da su joj obrve grozne i da su joj nokti grozni. I zato bi željela da joj mama pomogne da konačno sliči na djevojku, a ne na hodajući grm (dobro, znala je da je pretjerala, ali možda uspije odobrovoljiti mamu).

Mama ju je slušala. Najprije je htjela reći, onako spontano: Mija, što ti pada na pamet?! Zaboravi! Imaš samo četrnaest godina! Ali onda se sjetila Vladinih riječi: Povjerenje, Doris, to je ključno ako želiš s Mijom uspostaviti dobre odnose.

Udahnula je, otpila gutljaj kave i rekla: “Ajde dobro, može.”

Mija se gotovo onesvijestila.

“Ali bit će onako kako ja kažem, odnosno napravim. Ok?”

Nakon što su zajedno prekopale Mijin ormar, pala je i konačna odluka – denim traperice (koje su u originalnoj verziji bile rasparane na koljenu, što se mami, naravno, nije svidjelo pa je ispod stavila neku šarenu tkaninu i sašila ih; protiv svoje volje, Mija je morala priznati da su ispale baš fora), bijela majica i visoke bijele Starke.

“Misliš da će biti ok?” upitala ju je u nevjerici.

“Odlično!” zaključila je mama.

Potom joj je oblikovala obrve. Kako je Mija imala ovalno lice, čupkanje je bilo umjereno, tek toliko da se postigne oblik blagog luka, a zadrži njihova srednja dužina.

“Pogledaj kako sam crvena!” žalila se gledajući se u ogledalu.

“Proći će ti za sat vremena”, odgovorila je mama.

“Jesi sigurna?” bila je nepovjerljiva.

“Sto posto! Mija, radim to svaki dan...”

Onda su na red došli nokti koje je u svega par poteza oblikovala rašpicom. Sada su bili maleni (grizi ih i drugi put) i okrugli.

“A zašto nisu onako četvrtasti?”

Mama ju je samo pogledala pa je Mija odgovorila: “Jer to nije za djevojčice!”

“Ajde, premazat ću ti ih sjajnim lakom”, mama je danas bila neobično darežljiva.

Nakon Mijina pogleda samo?!, rekla je: “U redu, bijeli ili boja svijetle marelice?”

“Marelica!” uzviknula je Mija.

“Bijela bi ti bila bolja zbog majice i Starki”, predložila je mama.

“Ne, marelica!” odlučno je ponovila.

I na kraju je oprala kosu koju joj je mama izvukla četkom. Kako je Mijino uređivanje potrajalo sat-dva, nije preostalo vremena za ručak. U međuvremenu je i tata došao kući. Ne baš dobro raspoložen. Složio se s maminim prijedlogom da za ručak naruče pizzu. Nije ni pitao zašto.

Ručali su u tišini. Mijino dobro raspoloženje nekako je splasnulo. Zaključila je da je najbolje ne postavljati ikakva pitanja. Znala je da je sve ovo povezano s tatinim poslom u brodogradilištu.

“Od idućeg sam tjedna kući”, rekao je nakon što je pojeo posljednji zalogaj pizze Quattro stagioni.

“Na čekanju. Do danjega.”

Onda je ustao i nestao u dnevnom boravku. Ni sama ne zna zašto, no Mija se odmah sjetila onih pijanaca poredanih ispred kokošinjca.

(fotografija: pixabay.com)

Kupovina za bolesnu susjedu

Mora sve konačno ispričati Lei. Ali kada? Uvijek je s Ivanom. Više se i ne sjeća kada su posljednji put razgovarale. Možda bi je mogla pitati da zajedno provedu vikend. Da, to ne bi bila loša ideja.
Mija je razmišljala o svemu tome dok je sjedila na malenom balkonu i na slamčicu ispijala sok. S vremena na vrijeme misli bi joj se spustile pet katova niže.
Kako da opet vidi Franu kada joj je glupa matematika sada i više nego jasna?
Dohvatila je mobitel sa stola i utipkala: Hej, što kažeš da ovaj vikend prespavaš kod mene?
Budući da ni nakon desetak minuta nije dobila odgovor, postala je pomalo nervozna.
Valjda je opet s Ivanom pa nema vremena, pomislila je, ustala i odložila sada već praznu čašu u sudoper.

U besciljnom lutanju kućom prekinula ju je zvonjava telefona.

“Halo?” javila se nekako preko volje.

Tko smeta? najradije bi upitala.

“Branka ovdje, vaša susjeda s 15. kata”, začula je itekako poznat glas. “Je li možda vaša kćerka kod kuće?”

“Ja sam”, rekla je Mija ljubaznije.

“O, dušo, ti si... Ako imaš vremena, bi li mogla kupiti mi neke sitnice... Znaš...”

“Evo me za minutu”, prekinula je susjedu i poklopila slušalicu.

Nakon pet minuta, odjevena u donji dio sive trenirke, majicu na kojoj je pisalo Girl’s crew i ne baš čiste Starke, pozvonila je na ulazna vrata obitelji Lovrić.

“Jesam li te možda prekinula u učenju? Oprosti ako jesam, ali...”

“Ma ne, ma kakvi, sve sam već za danas naučila”, Mija se nasmiješila susjedi.

“Ovo je popis”, predala joj je papirić ispisan poprilično drhtavim, ali lijepim rukopisom.

Mija je pogledom brzinski prelazila po namirnicama koje bi trebala kupiti. Nema šanse da ide u kokošinjac. Produžit će do trgovačkog centra.

“Hoćeš moći?” brinula se i nadalje susjeda Branka.

“Naravno!”

“Ti meni zlata vrijediš”, rukom joj je dotaknula obraze.

Mija je primijetila ubode od igli. Vjerojatno je opet bila na kemoterapiji. Lice joj je bilo jako izborano, više nego inače, a boja podočnjaka prelijevala se od tamnosive do tamnoplave.

Laganim korakom krenula je prema supermarketu, uzela kolica i stala ih puniti namirnicama s popisa: brašno, šećer, ulje, sol, sir, salama, hrenovke, voće, povrće, kava, sok... U trenu su bila poprilično natrpana. I dok je čekala svoj red na blagajni, mislila je kako će sve to nositi do nebodera. Nakon što je platila, posložila je stvari u dvije plastične vrećice. Teške su, morala je priznati. I dok je izlazila iz marketa, iz Bipe u kojoj su nekada Lea i ona znale kupovati sve i svašta, izašao je Frano.

“Hej!” rekao je umjesto pozdrava. “Otkud ti?”

“Susjeda me zamolila ako joj mogu kupiti par sitnica...”

“Sitnica?” zagledao se u dvije preteške vrećice.

“Dobro sad...” rekla je.

“Daj”, pružio je ruku.

Koje olakšanje, pomislila je.

“I drugu.”

“Ne, ne, mogu ja”, bila je odlučna u namjeri da nosi drugu vrećicu. “A ti si bio...”

“Ponestalo mi je dezodoransa. I šampona”, rekao je i nasmiješio se.

Frano se nije često smijao, primijetila je. Šteta, ima tako lijep osmijeh, kao njegova mama, jedan od onih koji ozare cijelo lice. Na putu do nebodera pričali su uglavnom o školi. Zapravo je Mija više zapitkivala kakva je gimnazija u koju ide, koliko ima predmeta, kakvi su profesori... Iako je Lea bila uvjerena da će zajedno ići u Sušačku, ona je svejedno razmišljala i o Riječkoj. Uostalom, bliže joj je. 

Frano ju je dopratio do 15. kata i odložio vrećicu pred vratima.

“Hvala ti”, sada mu se i Mija nasmiješila.

“Sve ok. Vidimo se”, rekao je i krenuo prema liftu.

“Bok!” pozdravila ga je.

A kada se mi to vidimo? Ovo na hodniku se ne računa. A ne računa se ni lift. Iduće godine? Možda u nekoj drugoj dimenziji? pomislila je.

Frano je neočekivano zastao, okrenuo se i prebacio dezodorans i šampon iz jedne u drugu ruku.

“Mija, htio sam te pitati, ako si slobodna u subotu, mogli bismo u kino. Ne znam ako voliš...”

“Da!” prekinula ga je usred rečenice.

“Što da?” nije mu bilo najjasnije.

“Mogli bismo u kino. Volim sve filmove.”

Opet se nasmiješio.

“Super onda, čujemo se”, produžio je liftom na 20. kat.

Sad ne mogu o tome razmišljati, sad ne mogu o tome razmišljati, ponavljala je.

“Evo mene”, rekla je unoseći u stan vrećice.

“Ajme, zlato, pa kako si sve to nosila?” susjeda je rukom prekrila usta.

“Ma lako, nije to meni problem”, sada ih je pak odložila na stol. “Da vam pomognem sa slaganjem?” upitala je.

“Ne, sama ću, pomalo, puno ti hvala.”

Mija je izdahnula punim plućima i udahnula miris tek ispečenog kolača.

“Ovo je za tebe. I tvoje, naravno”, susjeda joj je pružila tanjurić prekriven papirnatom salvetom.

“O, hvala vam”, zagledala se u slasni mramorni kolač posut finim šećerom.

Kako li je samo imala snage? pomislila je, ali ništa nije pitala.

“Hvala ti još jednom, stvarno ne znam što bih bez tebe”, ponovila je susjeda i na odlasku joj u džep ugurala novčanicu od 20 kuna.

“Ma joj, nemojte, molim vas”, pobunila se Mija.

“Neka, neka, i ja sam nekad bila mlada”, pokušala se osmjehnuti. “Danas to ne mogu ni zamisliti.” 

Mama i tata u međuvremenu su došli kući.

“O, gdje si bila? Što to nosiš?” mama je zaredala pitanja.

“Susjeda Branka me zamolila ako joj mogu kupiti par sitnica. Pa mi je još dala i kolače.”

“Kako li je samo imala snage?” mama je glasno postavila Mijino pitanje. “Jadna žena”, zaključila je. 

Mija je natočila još jednu čašu soka i sjela na balkon da konačno dođe do daha. Tek je sada primijetila Leinu poruku.

Joj, ne znam baš, u subotu moram sa starcima na ručak kod bake. Ej, koja gnjavaža!!!

Što stvarno? pomislila je Mija. Prvi put nekako joj se nije dalo odgovoriti na Leinu poruku.

(fotografija: pixabay.com)

Propast brodogradnje

Mija je ispravila i drugu jedinicu iz matematike i dobila kao i prošli put – četvorku. Više nije mogla ni poželjeti. Ako tako nastavi, na kraju godine uistinu bi zaključno mogla imati četvorku. A ako se malo više potrudi, možda i peticu, nikad se ne zna.

Sada je razmišljala kada da to javi Frani. Do sada mu nije poslala ni jednu poruku. A što bi mu i mogla napisati? Onda je konačno odlučila – javit će mu prije večere. A možda i poslije. A možda...

Prije nego što je sjela za stol u sedam sati navečer, natipkala je: Dobila sam četvorku :) Puno ti hvala.

Htjela je još napisati svakojake gluposti poput da nije bilo tebe ili stvarno si mi puno pomogao ili moram ti se odužiti za ovo, ali ipak nije. I bolje.

Mama je za večeru pripremila tjesteninu u umaku od povrća. Dok su večerali, u pozadini su se izmjenjivale televizijske vijesti. Bez veze je zurila u ekran sve dok joj pažnju nije privukla poznata slika brodogradilišta u kojem je radio tata. Ono što je čula nije ju ni najmanje oduševilo: ni jedan brod nije ugovoren u posljednje dvije godine, nakon isporuke preostala četiri broda navozi će ostati prazni, velika je vjerojatnost da će radnici biti poslani na čekanje, i to njih nekoliko stotina, premijer obećao opstanak brodogradnje u ovom ili onom obliku, odaslan poziv za što hitnijim rješavanjem problema riječkog brodogradilišta...

Odložila je vilicu i zagledala se u tatu koji je i nadalje jeo tjesteninu, kao da ga te vijesti ni najmanje ne zanimaju. Krajičkom oka promotrila je mamino zabrinuto lice.

“Tata, o čemu oni to pričaju?” upitala ga je pogledom prateći posljednje slike nekog davnog porinuća velikog broda.

“O sranjima koja je netko gadno zakuhao!” odgovorio je poprilično ljutito.

Mama je, kao, zakašljala.

“A što više nećete graditi brodove?” nastavila je.

“Nadam se da ipak hoćemo”, nekako se žalosno osmjehnuo.

Mija se prisjetila kako je nekada, kao djevojčica, zajedno s mamom znala čekati iza velikih željeznih vrata da se tata pojavi. A do tada bi trčkarala uokolo i gledala velikog čovjeka koji je u rukama držao brod. Među mnoštvom radnika u plavim odijelima izvijala je malenu glavu ne bi li konačno ugledala tatu i potrčala mu u zagrljaj. A tko je on? pitala bi ga po stoti put pokazujući u pravcu skulpture koja se smjestila na ulazu u riječko brodogradilište. On je simbol svega što čovjek može napraviti, odgovorio bi joj tata. Po stoti put.

Tata je u međuvremenu završio večeru, ustao i krenuo na balkon zapaliti cigaretu.

“Jesam li pitala nešto što nisam smjela?” pogledala je mamu.

“Nisi, srce, nisi”, rekla je i uzdahnula. “Ovo traje već neko vrijeme, ali nadajmo se najboljem.”

Kao što se ona nadala petici iz matematike.

Mija baš i nije najbolje razumjela što to traje već neko vrijeme, zašto se brodovi više ne grade kada su se gradili sve godine njezinog djetinjstva, ali više nije ništa pitala. Ustala je u namjeri da pokupi tanjure sa stola, ali mama ju je prekinula u tome kratkim ja ću. Primijetila je da nije do kraja pojela tjesteninu koja je bila jako ukusna.

U kupaonici je oprala zube. Za drugo nije bila raspoložena.

Ugasila je svjetlo u dnevnom boravku i uspela se u svoj brod u namjeri da pročita lektiru Romeo i Julija pod žutom noćnom svjetiljkom. U polumraku je vidjela na balkonu tinjajući crveni žar tatine cigarete. I trepćuće zeleno svjetlo primljene poruke.

Super! Ako ti još nešto ne bude jasno, pitaj.

(fotografija: pixabay.com)

Povjerenje

Ujutro je Miju na stolu dočekala velika krafna s vanilijom i bijela kava. I, naravno, mama koja je sjedila njoj preko puta. Nakon još uvijek pospanog dobro jutro odmaknula je stolicu i pomalo nesigurno zagrizla slasnu krafnu. Pritom je svakako nastojala izbjeći mamin pogled.
“Stvarno ti se sviđaju novi pramenovi?” započela je mama.
“Tako-tako, ako već moram biti iskrena”, rekla je Mija i otpila gutljaj bijele kave. “Mislila sam da će ispasti bolje. A tebi? Ne?”
“Ako već i ja moram biti iskrena, i nisu tako loši.”
“Ali jučer si rekla da su grozni!”
“Bolje vidim na danjem svjetlu”, mama se konačno nasmiješila.
“Lei su ispali super”, Mija je polizala vaniliju s prstiju.“A što na sve to kaže Leina mama? Mislim, ona ima tek četrnaest godina...”

“Pa ona ti baš i ne pita mamu za mnoge stvari. Recimo, za roza pramenove je nije pitala. A kada je kosu obojila u plavo, mama nije bila nimalo zadovoljna, ali je pristala jer je Lea jako dramila. Skoro su se posvađale zbog toga preda mnom. E da, rekla je da će ovoga ljeta nagelirati nokte. A znaš li da sama kupuje grudnjake i gaćice?” Miji se odjednom razvezao jezik. “Ana i Iva kupuju one obične, kao i ja. A Lea, aha! U Intimissimi. Čipkaste balconette”, izgovorila je to oponašajući Leu. “I iste takve gaćice. Valjda nakon što je prohodala s onim kretenom od Ivana.”

“S kim?” mami nije bilo najjasnije o čemu Mija priča.

“Ivan ti je lik iz 8. b razreda i sve su cure lude za njim. E, on ti je sad Lein dečko. Meni je on pravi šmokljan.”

Pritom je složila neki gadljiv izraz lica.

“Uopće nije zgodan, a umislio si je da je glavna faca. I često mijenja cure. Zar ni jednu uistinu ne voli? Uglavnom, on i Lea se stalno drže za ruke, a kada se ljube, ljube se onako...” Mija je mami nastojala dočarati kako izgleda pravi poljubac.

“Aha...” mami je već lagano padao mrak na oči.

“Ana je rekla da će se njih dvoje uskoro i poseksati”, dodala je i ubacila u usta posljednji komadić krafne.

“Da će se što?!” mama kao da nije dobro čula.

“Poseksati! A da mi ostale nećemo jer smo luzerice. Ali ja mislim da ja nisam luzerica...” rekla je sada s nekom tugom u glasu. “Nisam luzerica zato jer kupujem u H&M-u, jer ponekad zajedno idemo u kino, jer nemam prave Martensice, jer nemam nacrtane obrve, jer nisam zaljubljena u glupog Ivana, jer nemam dečka... još uvijek... Jel’ da?”

“Naravno da nisi...”

I mama je postala nekako melankolična.

“Možda nemaš sve to, ali zato imaš predivan osmijeh i najljepše plave oči koje sam ikad vidjela. I ono najvažnije – veliko srce.”

Mija je ustala i zagrlila mamu.

“Idem sada vidjeti je li Frano kući. Moram ispraviti i onu drugu jedinicu. Rekao mi je da će mi pomoći”, veselo je odskakutala u pravcu kupaonice. Povjerenje, Doris, to je ključno ako želiš s Mijom uspostaviti dobre odnose, odzvanjale su joj u glavi suprugove riječi.

Pozvonila je na vrata obitelji Prpić odjevena u isprane traperice i bijelu majicu sa srcem preko kojeg je pisao sweetie. Ovoga se puta nije našminkala u liftu. Nekako joj se činilo da ne bi bilo pošteno prema mami nakon jutrošnjeg razgovora. Na vratima se ubrzo pojavio Frano.

“Bok”, rekla je Mija. “Mislila sam, ovaj, ako imaš vremena za matematiku”, s mukom je izgovorila rečenicu.

Daj, saberi se malo!

“Bok, uđi”, pozvao ju je u stan koji je mirisao na jutarnju kavu. “Misliš na nastavak, odnosno primjenu Pitagorina poučka?” upitao ju je i rukom prošao kroz svoju gustu kovrčavu kosu.

“Aha”, odgovorila je.

Djelovat ćeš pametnije ako budeš malo pričala!

“O, srce, bok”, pozdravila ju je Franina mama svojim cvrkutavim glasom.

I u srednje rano jutro bila je lijepa, kao i uvijek.

“Opet matematika, ha?”

“A da...” Mija je bila dosljedna svojim kratkim rečenicama.

“Baš smo te pred neki dan Frano i ja spominjali. Nadam se da ti se nije štucalo. Pitala sam ga ako ćeš opet doći, odnosno on je mene pitao ako ćeš opet doći”, mama je plela monologe koji su prijetili da ostanu bez kraja i konca.

“Mama!” začula je iza sebe Franin glas. Koji je mamu vratio u stvarnost kuhinje.

Mija je mislila da će se onesvijestiti. Je li ona to dobro čula? FRANO JE PITAO AKO ĆE OPET DOĆI?!

“Hoćete učiti u dnevnom boravku? Hoćete, u redu”, postavljala je pitanja i sama na njih odgovarala. 

Ispod prozora nalazio se radni stol i stolica. Mija je znala da Franina mama vodi nekakav modni blog na koji bi ponekad zavirila i njezina mama. Tata mu je bio pomorac i nije ga viđala baš često.

Frano je donio drugu stolicu i sjeo njoj nasuprot. Mija ga je nakratko pogledala. Bio je poprilično ozbiljan. Možda je mama rekla nešto što nije smjela…

Ma daj, i ti si svašta umišljaš! Ok, pitao je ako ćeš doći jer si rekla da ćeš ponovo doći. I točka! Kraj! 

Mama je ušla u dnevni boravak noseći dvije čaše soka i one prefine praline Guylian. Uz to i poprilično skupe.

“O, pa ti imaš pramenove!” uzviknula je i rukom joj odvojila pramen kose. “Baš su ti super! Ove su godine jako trendy te šašave boje kose. Pogotovo za mlade djevojke poput tebe. Pardon, za lijepe mlade djevojke poput tebe. Jel’ da, Frano?” upitala je sina ne očekujući odgovor. “Naravno!”

“Mama, imamo posla”, Frano je pokazao na knjige i papire rasprostrte po stolu.

“Samo vi učite, djeco”, rekla je i nestala u pravcu kuhinje.

“Onda...” započeo je Frano. “Mama mi je rekla da si dobila četvorku iz zadnjeg kontrolnog?”

“Jesam, da”, bila je kratka.

“Pitagorin poučak može se primijeniti na kvadratu, pravokutniku, jednakokračnom i jednakostraničnom trokutu, rombu i jednakokračnom trapezu”, nabrajao je Frano.

Mija je gledala. Kao tele u šarena vrata.

“Gle, stranice kvadrata zatvaraju kut od 90 stupnjeva”, sada joj je pak i crtao. “Nazovimo kvadrat ABCD, a trokut BCD. Pitagorin poučak bio bi: a-na-kvadrat plus a-na-kvadrat jednako je d-na-kvadrat, odnosno d jednako a puta korijen-iz-dva. Kužiš?”

???

Morala je priznati, tek kada joj je sve to nacrtao, bilo joj je puno, puno jasnije. Primjenu poučka na pravokutnik riješila je sama. Nije loše! Ide to njoj! Onda je opet zapela s trokutima. U međuvremenu je popila sok i pojela dvije praline. Ispraznila bi najradije cijelu kutiju, ali bila je pristojna. Frano joj je neumorno sve crtao i strpljivo objašnjavao što, kako, gdje... Imao je jako ugodan glas. Povremeno bi se i nasmijao kada Mija nikako ne bi razumjela nešto tako jednostavno kao: zagrada a-kroz-dva zagrada sve na kvadrat plus v-na-kvadrat jednako je b-na-kvadrat. Onda su još jednom sve ponovili i dva sata proletjela su u trenu.

“Kad pišeš?” upitao ju je na odlasku.

“U srijedu. Ovu koja dolazi, mislim. Uglavnom, za tri dana”, rekla je.

“Javi kako je prošlo.”

“Hoću. Ako te sretnem na hodniku ili u liftu.”

“Možeš i messengerom. Poslao sam ti zahtjev za prijateljstvom na Fejsu.”

“Ok, idem, bok”, rekla je u jednom dahu.

Ajmeeeeeeeee!!!

Potrčala je stepenicama na 25. kat lagana poput kiše koja bi ponekad znala neumorno padati na grad.

(fotografija: pixabay.com)

Ljubičasti pramenovi i strah od odrastanja

Prva jedinica iz matematike bila je uspješno ispravljena u četvorku.

Lea joj je tog popodneva poslala poruku: Vidimo se danas popodne. Imam jednu predobru ideju!

Ali danas imamo odbojku, odgovorila joj je Mija. Janjićka ju je prebacila, sjećaš se?

Ma daj, što će biti ako je jednom propustimo Ništa! Eto! Vidimo se ispred Bipe u 4

Dogovoreno! By, by 

Kako je već dugo poznavala Leu, pretpostavila je da će doći sa svojim Flokijem pa je Mija pozvonila susjedu na 15. katu i upitala ga može li prošetati Malog uličara (pas se zapravo zvao Ron). Susjed je djelovao jako pospano, no rado je prihvatio njezin prijedlog. Pas je doskakutao do Mije i poskočio prednjim šapicama znajući da će ga ona pomilovati po njuškici. Međutim, pojavio se veliki problem – Uličar je nepodnošljivo smrdio. I što sada?! Krenula je prema Leinoj kući. Možda će se susresti putem. Ali Lea ionako uvijek kasni, što se ovaj put pokazalo i više nego dobro.

“Mija?! Otkud ti?” upitala ju je, spremna za izlazak.

“Trebalo bi oprati Uličara”, pokazala je na psa koji se opasno odmjeravao s Flokijem.

“Upadajte!” otvorila je vrata koja su vodila u dvorište.

Otrčala je u kuću i ubrzo se vratila noseći bočicu šampona.

“Flokijev! S mirisom breskve!”

Nakon što je skinula jaknu, Lea je dohvatila šmrk, primila Uličara za ogrlicu i lagano ga polila vodom. Onda ga je dobro nasapunala i isprala, cijelo vrijeme vičući: Uz nogu!!! Pas se žestoko stresao, toliko da su kapljice letjele na sve strane. Možda i nije bio najsretniji na svijetu, ali je konačno lijepo mirisao. I bio čist.

“Sada se moram presvući”, rekla je i nestala u kući.

Pojavila se nakon desetak minuta (jako brzo za Leu).

Vodeći svaka svog psa na povodcu, krenule su glavnom ulicom uzbrdo prema trgovačkom centru. Pod blještavim svjetlima Bipe razgledavale su boje za kosu. Ovaj put one ružičaste.

“Ovo bi nam bilo genijalno! Ako napravimo tanke pramenove, neće se ni primijetiti. Super bi išli i na tvoju smeđu i na moju plavu kosu. Ha, što kažeš, ha?” bila je ushićena.

“Ne znam”, dvoumila se Mija. “Kako ćemo u ponedjeljak u školu? A i mama bi poludjela da me vidi takvu.”

“Želiš li ili ne?” upitala ju je Lea držeći u rukama bočicu primamljive boje. “Ispire se za...” čitala je upute za upotrebu. “Za sedam dana. Piše da bi tamniju kosu prije trebalo posvijetliti. E sad! Ali nema veze, manje će se vidjeti, a tebi je to ok, zar ne?”

Mija je potvrdno kimnula glavom.

“Yes!” uzviknula je i krenula prema blagajni.

Iznos su podijelile na pola.

“Želim Ivanu izgledati fora, kužiš me”, govorila je Lea dok je miješala boju za kosu, a potom je na bočicu pričvrstila nešto nalik na češalj. “Želim biti... ne znam... drugačija, posebna, zanimljiva...” 

“Zašto? Mislim, ti si i nače lijepa.”

Miji Leine želje nisu bile najjasnije.

“Zato jer... jer nešto svakodnevno postaje dosadno, eto!” zaključila je i rekla: “Sjedni!”

Nakon što je raščešljala Mijinu kosu, počela je kroz nju provlačiti češalj s bojom.

“Sad ćeš ti isto napraviti meni”, rekla je i pripremila drugu bočicu ružičaste boje.

Nakon otprilike pola sata Mija je oprala kosu. Rezultat baš i nije bio nešto – pramenovi nisu bili vidljivi kao na curi koja im se smješkala s kutije za boju. Mija je istovremeno bila i nezadovoljna i zadovoljna. Kako je Lea imala prirodno plavu kosu, ružičasta boja jasno se isticala među svijetlim kovrčama. 

“Ajmeee, super ti je”, rekla je Mija prolazeći rukom kroz Leinu kosu.

“Jel’ da da je? Misliš da će se Ivanu svidjeti?”

“Valjda”, bilo je sve što je rekla jer joj je više bilo zlo od tog Ivana. I njegovih prohtjeva. I Lee koje je spremna u svemu ga poslušati. “Ups, već je skoro osam!” iznenada je uzviknula. “Moram kući!”

Uličar je za to vrijeme trčkarao dvorištem u Flokijevu društvu.

“Dođi! Idemo!” pozvala ga je i pas je trenutačno doskakutao do Mije. “Vidimo se! Barem se nadam. Ako me mama ne ubije”, rekla je nekako zabrinuto i potrčala dugačkim stubama koje su vodile prema njezinom neboderu.

Nakon što je susjedu vratila psa (nije ni primijetio da je bio čist), ušla je u stan.

“Baš si stigla u pravo vrijeme”, začula je mamin glas iz kuhinje. “Stavila sam peći pi...”

Zastala je usred rečenice ugledavši je.

“Što si to napravila s kosom?” upitala ju je nimalo prijateljski.

“Pa... ovaj... Lea i ja smo...” stala je zamuckivati.

“Lea i ti ste što?” rukom joj je odmicala pramenove kose.

“Mislila sam da bi moglo biti fora”, rekla je u svoju obranu.

“Fora?! Kao prvo, napravila si pramenove a da me prethodno nisi ni pitala možeš li. I kao drugo, grozni su”, zaključila je mama. “Stoput sam ti rekla što možeš, a što ne možeš raditi. Nisam li?! Ali ne, ti si odlučila raditi po svom. Za ovo ti slijedi kazna. Nema druženja s Leom mjesec dana! Nadam se da sam bila jasna! I...” htjela je još nešto reći, no u tome ju je spriječio miris zagorene pizze. “Ma super!” ljutito je uzviknula. “Sve zbog tvojih pramenova!”

Ona, mama i tata večerali su u tišini nimalo ukusnu pizzu. Nakon dva-tri zalogaja Mija je ustala, zaželjela im laku noć i izašla iz kuhinje. Nakon što je oprala zube, ljestvama se uspela u sigurnost svog kreveta. Što bi tek bilo da nađe onu torbicu sa šminkom, pomislila je i podsjetila samu sebe da je mora bolje sakriti. Spalila bi me na lomači kao i današnju pizzu. I onda se sjetila – od silne strke Lei nije ispričala ništa o tome kako je cijelo jedno jutro provela s Franom.

U međuvremenu, dok su pospremali stol, tata je predbacio mami: “Doris, zašto si, pobogu, tako stroga prema Miji?”

Mama je šutjela i slagala tanjure u perilicu.

“Doris!” ponovio je tata. “Pa što ako i je napravila te vražje pramenove? Nemamo s njom nikakvih problema, dobra je u školi...”

Želio je nastaviti, ali ga je mama prekinula: “A zaboravio si na dvije jedinice iz matematike?”

“Ma daj, molim te! Dvije jedinice i sto petica. A ti, kao, nikad nisi dobila negativnu ocjenu? Možeš si misliti! Osim toga, jednu je već ispravila. Uskoro će i drugu.”

“Da, znam…” mama je uključila perilicu i sjela. “Mija je jako dobra djevojčica. Ne znam zašto sam tako reagirala. Dobro, napravila je te glupe pramenove i stvarno bi bilo u redu da me prije pitala. Vjerojatno bih joj rekla da može...”

“Ne bi joj to rekla”, podsjetio ju je tata.

“Ne znam što bih joj rekla... Bojim se njezinog odrastanja, znaš. Jučer sam je donijela kući iz rodilišta, a danas je već djevojka koja uskoro kreće u srednju školu. Prebrzo to vrijeme leti. Tako bih željela da još malo ostane dijete...” mamin je glas počeo lagano podrhtavati.

“Doris, postaješ patetična, znaš”, pogledao ju je onim svojim polusmiješkom. “Mi joj moramo biti potpora u odrastanju, kako do sada, tako i od sada. I to je to. Mislim da možemo biti itekako zadovoljni što imamo takvu curu. U školi nema problema, pristojna je, odgovorna, iskrena, pametna, zabavna...” Tata je stao nabrajati sve Mijine kvalitete. “Nema baš puno klinaca koji bi šetali Antina psa ili odlazili kupovati njegovoj bolesnoj Branki.”

“Razgovarat ću s Mijom sutra ujutro”, zaključila je mama. “I pokušati ispraviti ono što još mogu.”

(fotografija: pixabay.com)

Glavobolje zbog Pitagorina poučka

Bila je neopisivo nervozna. Nije mogla ni doručkovati. Prisilila se da pojede dva zalogaja kruha i marmelade od jagoda te da barem popije cijelu šalicu sojinog mlijeka.
“Jesi dobro?” pogledavala ju je mama. “Jučer nisi ni okusila sladoled. A sada jedva jedeš taj doručak.”
“Dobro sam, stvarno”, nastojala se vedro nasmiješiti i tako spriječiti kišu maminih pitanja.
U kupaonici se zadržala dulje nego inače pa joj je tata dvaput pokucao na vrata da provjeri je li sve u redu.
“Da, dobro sam!” viknula bi svaki put.

Nakon što se umila, oprala zube, nanijela hidratantnu kremu na lice, nasprejala se dezodoransom toliko da na trenutak nije mogla doći do zraka i počešljala kosu (koju je jučer navečer, naravno, oprala), stala je razmišljati što bi mogla obući. Cijelo to vrijeme sjedila je na rubu kade i u glavi slagala brojne kombinacije. Na kraju je odlučila – traperice, dugačka majica na Minnie Mouse i Starke. Potom je skoknula do ormara po odjeću te se ponovo vratila u kupaonicu. Još se jednom pogledala u ogledalu, provjerila jesu li joj zubi uistinu čisti i puhnula u dlanove kojima je prekrila nos kako bi se uvjerila da nema onaj odvratni neugodni miris iz usta (to bi pak bila takva sramota o kojoj nije željela ni pomisliti). Onda je uzela knjigu, bilježnicu, blok i pernicu u koju je potajno ubacila sjajilo za usne.

“Što ti ne ideš kod malog Frana na instrukcije?” upitao ju je tata u hodniku.

“Idem. Zašto pitaš?” trudila se ne pokazati nervozu koja ju je sve više i više obuzimala.

“Kad si se tako obukla”, bio je uporan.

“A kako to, molim te lijepo? Što sam trebala ići u pidžami?” zakolutala je očima.

“Ma ne, ne, ali što trenirka nije bila dobra? Samo pitam”, složio je onaj svoj polusmiješak.

“Ako slučajno nisi primijetio, ja u trenirci ne idem ni do dućana”, bila je odlučna. “Dobro, samo do onog odvratnog kokošinjca, ali to se ne računa.”

“Nauči nešto od te matematike”, poljubio ju je u kosu i viknuo prema kuhinji: “Doris, hoćeš još jednu kavu?”

Dok je čekala lift, nekoliko je puta premazala usne ružičastim sjajilom. Pred vratima na kojima je pisalo PRPIĆ udahnula je nekoliko puta i onda konačno pozvonila. Nakon par sekundi otvorila joj je gospođa Sanja.

“Dobar dan”, rekla je.

Glupačo, nije dan, jutro je. Jutro!

“O, Mija, bok, uđi”, uvela ju je u stan i povela u pravcu kuhinje. “Frano!” viknula je prema sobi. Tišina. “Frano!”

“Evo!” začulo se.

Mija je progutala slinu nakupljenu u ustima. Franina mama bila je lijepo odjevena, kao i uvijek – traperice, kratka jakna, cipele s visokom petom, kosa prošarana pepeljastoplavim pramenovima bila je ispeglana i uredno počešljana, nokti nagelirani, make-up savršen i u ovako rano jutro... I Mija bi htjela jednog dana tako izgledati.

I onda se konačno pojavio Frano.

“Bok!” rekao je.

“Bok!” odgovorila je Mija.

“Djeco, ja sad idem. Subota je dan kao stvoren za tržnicu i kavu s prijateljicama”, uputila je Miji osmijeh. “Frano, u frižideru je sok i kolač pa ponudi Miju. Ili joj skuhaj čaj, ne znam što već voli. Pozdrav!” mahnula im je i poslala zračni poljubac.

Ne, ostanite, molim vas! molila ju je Mija u sebi. Na koljenima.

Frano je krenuo prema kuhinji, a Mija za njim.

“Hoćeš ovdje sjesti?” pokazao joj je stolicu ispod prozora.

“Može.”

“Hoćeš probati mamin kolač?”

“Ne bih, hvala.”

Još najbolje da mljacka tu pred njim. Nema šanse! Sebi je natočio čašu soka.

“Hoćeš?”

“Ne.”

“Mama mi je rekla da imaš nekih problema s matematikom. Pitagorin poučak.”

“Da.”

“Što ti nije jasno?”

“Sve. Ništa.”

Frano se nasmijao gledajući negdje kroz prozor. Bio je tako zgodan, i više nego inače, kada bi se nasmiješio. Mija je čeznula za tim da se njoj tako nasmiješi, bez nekog posebnog povoda.

“Ok, ako želiš, možeš zapisati... Pitagorin poučak glasi: Površina kvadrata nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednaka je zbroju površina kvadrata nad katetama. To ti je jedan od osnovnih geometrijskih teorema.”

Potom joj je stao objašnjavati što je hipotenuza, a što katete. Onda joj je sve to i nacrtao. Pa izveo matematičku formulu: a-na-kvadrat plus be-na-kvadrat jednako je c-na-kvadrat, odnosno c jednako korijen iz a-na-kvadrat plus b-na-kvadrat. Najradije bi zaplakala od muke. Zatim joj je sve pojasnio na konkretnim primjerima i zadacima koje su najprije zajedno rješavali da bi ih na kraju Mija samostalno rješavala. Nakon skoro dva sata sve joj je bilo itekako jasno.

“Kad ispravljaš komad?”

“Ovaj tjedan. Prvi. Ne znam kad ću drugi.”

“Kvadrat, pravokutnik, jednakokračni trokut, jednakostranični trokut…” stao je nabrajati.

“Da, sve to.”

“Ako ti treba pomoći i oko toga, navrati koji dan.”

“Mogu?”

“Da.”

“Ok, super, hvala ti.”

“Bok!” pozdravio ju je na odlasku.

“Bok!”

Najradije bi bila poskočila od sreće. I vikala. Opet će vidjeti Franu dulje od dvije minute. Mora sve ispričati Lei. Do najsitnijih detalja.

(fotografija: pexels.com)