Konačno izlazak!

Nije mogla dočekati subotu.
Dani su joj prolazili sporo kao nikada do sada. U školi je sve bilo uobičajeno: matematika se izmjenjivala s hrvatskim, hrvatski s engleskim, engleski s biologijom... i tako unedogled.
Lea je i nadalje bila zaokupljena samo Ivanom. Hrvatski bi prepisala od Mije, jednako kao i engleski. Matematiku i kemiju prepisala bi od Ane. Mija nije ništa pitala, ali je pomislila s koliko Lea misli proći osmi razred i hoće li upisati toliko željenu Sušačku gimnaziju.
Na kraju radnoga tjedna, dok je izlazila iz škole, presrela ju je profesorica Janjić.
“Mija!” zazvala ju je. “Molim te, stani malo.”
Mija je poslušno zastala.

“Da ne duljim”, započela je profesorica, “i sama znaš da se krajem svibnja organizira turnir riječkih osnovnih škola u odbojci.”

Mija je samo kimnula glavom.

“E sad, mislili smo malo to osmisliti, onako, marketinški, da bude zanimljivo i zainteresira mlađe za taj sport. Vi osmaši nam ionako uskoro odlazite. Profesor s Drenove predložio je da napravimo plakat, ništa posebno, naravno, s djevojkom koja je ili na mreži, ili dodaje loptu, ili je prebacuje preko mreže, ili servira... To će već osmisliti fotograf. Pa sam ja mislila da ta djevojka budeš ti.”

MOLIM???!!!

“Mija”, profesorica joj je mahnula rukom ispred očiju. “Jesi ovdje?”

“Da, da”, zbunjeno je odgovorila. “A zašto baš ja?”

“Zato jer si visoka i sportski građena. I, iskreno, jer jedina znaš prebaciti loptu preko mreže.”

NE MOGU VJEROVATI!!!

“Svakako bih o tome željela razgovarati s tvojim roditeljima pa reci mami ili tati da navrate do mene u školu. Ajde bok sada.”

I odjurila je u pravcu dvorane, ostavivši zbunjenu Miju.

Ja na plakatu za turnir u odbojci?! Ne, ne, to mi se samo čini! Janjićka nije sada sa mnom razgovarala, samo sam odnekud čula njezin glas... Mene je odabrala?! Ajme, ne mogu vjerovati! Ne mogu vjerovati! 

***

Konačno subota. Sama je sebi ponovila barem sto puta: Mija, skuliraj se! Još je u krevetu razmišljala o tome što bi mogla obući. I nakon što je u glavi posložila desetak kombinacija, ni jedna joj se nije svidjela. Dobro, tek je jutro, ima još vremena za razmišljanje.

Potom je u kupaonici pola sata promatrala svoje lice u ogledalu. I zaključila da su joj obrve grozne. A i nokti joj nisu baš u najboljem stanju. Gotovo ih je sve izgrizla zbog one glupe matematike. Kad bi joj barem mama pomogla. E sad, možda bi joj i pomogla kada bi joj rekla zašto treba njezinu stručnu kozmetičarsku pomoć. Ali onda bi krenula s pričama koje je Mija čula već bezbroj puta. A postoji i velika vjerojatnost da bi joj zabranila izlazak s Franom u kino. I što sad?

Krenula je prema kuhinji. Deset sati. Mama se s posla neće vratiti još barem tri sata. A gdje je tata?

Iz ormarića je uzela svoju šalicu s namjerom da si napravi Nesquik kada je čula da se otključavaju ulazna vrata. Tata? pomislila je. No, stan je ispunila buka maminih koraka.

“Bok! Kako to da si već kući?” upitala ju je miješajući Nesquik.

“Danas sam imala samo tri unaprijed dogovorene klijentice”, rekla je.

“A gdje je tata?” nastavila je Mija s pitanjima.

Jer, tata je uvijek subotom ujutro bio kući.

“Otišao je do Sanjina... Zbog posla...” mama je pucketala noktima.

“Aha”, zaključila je Mija. “Da ti napravim kavu?” upitala ju je nakon par trenutaka nelagodne tišine. 

“Kavu? Može!” prihvatila je mama. “A kako to da ti meni radiš kavu?”

“Tako”, odgovorila je Mija stavljajući na stol šalicu s tanjurićem, šećer i mlijeko. “Keksi?” pokazala joj je kutiju onih Barillinih koju je držala u rukama.

“Dva”, mama je pokazala i prstima.

Kada je sve servirala, sjela je preko puta. Nesquik se već ohladio u crvenoj šalici.

“Mama...” započela je nesigurno. “Nešto bih te pitala... Ali najprije me saslušaj do kraja i nemoj me prekidati...”

I onda je započela priču o tome kako ju je Frano pozvao da danas popodne idu u kino. I kako ne zna što bi obukla. Ali zna da joj je kosa grozna, da su joj obrve grozne i da su joj nokti grozni. I zato bi željela da joj mama pomogne da konačno sliči na djevojku, a ne na hodajući grm (dobro, znala je da je pretjerala, ali možda uspije odobrovoljiti mamu).

Mama ju je slušala. Najprije je htjela reći, onako spontano: Mija, što ti pada na pamet?! Zaboravi! Imaš samo četrnaest godina! Ali onda se sjetila Vladinih riječi: Povjerenje, Doris, to je ključno ako želiš s Mijom uspostaviti dobre odnose.

Udahnula je, otpila gutljaj kave i rekla: “Ajde dobro, može.”

Mija se gotovo onesvijestila.

“Ali bit će onako kako ja kažem, odnosno napravim. Ok?”

Nakon što su zajedno prekopale Mijin ormar, pala je i konačna odluka – denim traperice (koje su u originalnoj verziji bile rasparane na koljenu, što se mami, naravno, nije svidjelo pa je ispod stavila neku šarenu tkaninu i sašila ih; protiv svoje volje, Mija je morala priznati da su ispale baš fora), bijela majica i visoke bijele Starke.

“Misliš da će biti ok?” upitala ju je u nevjerici.

“Odlično!” zaključila je mama.

Potom joj je oblikovala obrve. Kako je Mija imala ovalno lice, čupkanje je bilo umjereno, tek toliko da se postigne oblik blagog luka, a zadrži njihova srednja dužina.

“Pogledaj kako sam crvena!” žalila se gledajući se u ogledalu.

“Proći će ti za sat vremena”, odgovorila je mama.

“Jesi sigurna?” bila je nepovjerljiva.

“Sto posto! Mija, radim to svaki dan...”

Onda su na red došli nokti koje je u svega par poteza oblikovala rašpicom. Sada su bili maleni (grizi ih i drugi put) i okrugli.

“A zašto nisu onako četvrtasti?”

Mama ju je samo pogledala pa je Mija odgovorila: “Jer to nije za djevojčice!”

“Ajde, premazat ću ti ih sjajnim lakom”, mama je danas bila neobično darežljiva.

Nakon Mijina pogleda samo?!, rekla je: “U redu, bijeli ili boja svijetle marelice?”

“Marelica!” uzviknula je Mija.

“Bijela bi ti bila bolja zbog majice i Starki”, predložila je mama.

“Ne, marelica!” odlučno je ponovila.

I na kraju je oprala kosu koju joj je mama izvukla četkom. Kako je Mijino uređivanje potrajalo sat-dva, nije preostalo vremena za ručak. U međuvremenu je i tata došao kući. Ne baš dobro raspoložen. Složio se s maminim prijedlogom da za ručak naruče pizzu. Nije ni pitao zašto.

Ručali su u tišini. Mijino dobro raspoloženje nekako je splasnulo. Zaključila je da je najbolje ne postavljati ikakva pitanja. Znala je da je sve ovo povezano s tatinim poslom u brodogradilištu.

“Od idućeg sam tjedna kući”, rekao je nakon što je pojeo posljednji zalogaj pizze Quattro stagioni.

“Na čekanju. Do danjega.”

Onda je ustao i nestao u dnevnom boravku. Ni sama ne zna zašto, no Mija se odmah sjetila onih pijanaca poredanih ispred kokošinjca.

(fotografija: pixabay.com)